9. studenoga 2025.
Rođena: 26. ožujka 1945., Dragićina/Grude, BiH
Novicijat: 22. kolovoza 1965., Bijelo Polje/Potoci
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1966., Bijelo Polje/Potoci
Doživotni zavjeti: 2. kolovoza 1971., Bijelo Polje/Potoci
Preminula: 9. studenoga 2020., Mostar
Sestra Maksimilijana rođena je 26. ožujka 1945., u grudskoj Dragićini kao sedmo od jedanaestero djece u obitelji Karla i Jake r. Leko. Krštena je 28. ožujka u župi sv. Katarine u Grudama i na krštenju dobila ime Blagica. Osnovnu školu pohađala je u rodnome mjestu.
Uz dobar odgoj u obitelji i župi, u njezinoj duši niknuo je i milosni Božji poziv na redovnički život pa je 20. rujna 1962. primljena među kandidatice sestara franjevki. Dan ulaska u novicijat dočekala je 22. kolovoza 1965. godine u kući odgoja u Bijelome Polju, s redovničkim imenom s. Maksimilijana, a 23. kolovoza 1966. položila je Prve zavjete. Doživotne zavjete položila je na blagdan Gospe od anđela 1971. godine.
U vrijeme kandidature provela je dvije i pol godine kao pomoćnica u kuhinji u Franjevačkom samostanu Humac (1962. – 1965.). Cijeli svoj radni vijek, od Prvih zavjeta do prvih znakova bolesti (leukemija), provela je u kuhinji. Smjenjivala su se samo mjesta njezina služenja, u domovini i inozemstvu. Do doživotnih zavjeta bila je u Franjevačkom konviktu u Vlodropu/Nizozemska (1967. – 1971.). Potom je u Bijelome Polju dopunila svoje osnovnoškolsko obrazovanje (1971. – 1973.), a nakon dvije godine provedene u Veljacima (1973. – 1975.) premještena je u Dubrovnik gdje se stručno usavršavala u zvanju kuharice pohađajući srednju ugostiteljsku školu (1975. – 1977.). Nesebično se potom darovala kuhajući u Franjevačkom samostanu u Frohnleitenu (1977. – 1980.) i Staračkom domu „Sv. Elizabeta“ u Heilbronnu (1980. – 1992.). Po povratku u domovinu nekoliko godina služila je u Franjevačkom samostanu Humac (1992. – 1993.) i župi Gorica (1993. – 1998.). Poslušnost ju je ponovno odvela u inozemstvo, u HKM Augsburg, gdje je provela punih trinaest godina (1998. – 2011.). Ponovni povratak u domovinu obilježile su još dvije podružnice: sestarska zajednica u Ljubuškom (2011. – 2015.) i Tihaljini (2015. – 2019.). U zajednicama u Gorici i Augsburgu obnašala je i službu kućne predstojnice.
Samo su Gospodinu poznate žrtve koje su pratile njezine bezbrojne korake po kuhinji, teret koji su ponijele njezine ruke, sve usluge... Uza svu težinu rada koji je obavljala, nastojala je spajati u sebi primjer Marte i Marije. U molitvenom životu bila je revna i pobožna, a u radu strpljiva i požrtvovna. Po prirodi je bila smirena, povučena i tiha, ali uvijek srdačna i otvorena, spremna za susret, sestrinski razgovor i uslugu. U svemu samozatajna, evanđeoski skromna i jednostavna.
Ujesen 2019., kada se pogoršalo zdravstveno stanje s. Maksimilijane, iz Tihaljine je premještena na Bolesnički odjel u samostanu Sv. Obitelji u Mostaru. Tu se nakon godinu dana liječenja, primivši sakramente kršćanske utjehe i ispraćena molitvom, u večernjim satima 9. studenoga 2020. smirila u svojem Gospodinu. Pokopana je 11. studenoga na sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelome Polju, nakon sv. mise zadušnice i sprovodnog obreda.
Neka joj Gospodin u svojoj dobroti udijeli vječni pokoj!