30. listopada 2024.
Rođena: 16. listopada 1916., Hrtkovci (SRBIJA)
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Preminula: 30. listopada 1993., Široki Brijeg
Elizabeta s. Leonija potječe iz brojne obitelji Adama i Marije, rođ. Leopold. Rođena je u brojnoj kršćanskoj obitelji iz koje su potekle još dvije redovnice, sestre naše Kongregacije: s. Terezika i s. Verona, članice mariborske provincije. Vrlo mlada je došla u samostan, u kuću maticu u Maribor, 10. listopada 1929. Tu je završila Građansku školu i započela učiteljsku, završivši prvi razred. Puno kasnije nastavit će učiteljsku školu u Sarajevu (drugi i treći razred), 1944. Međutim poučavanje neće biti njezin životni poziv.
Elizabeta je iz Maribora došla u Mostar gdje je stupila u novicijat i položila svoje redovničke zavjete. Sve do godine 1948. djelovala je u samo dva mjesta: u Mostaru, u bolnici, nakon položenih prvih zavjeta, zatim nekoliko godina u Međugorju gdje su sestre imale pučku školu. Prvu poratnu godinu živjela je u provincijalnoj kući, a onda dvije naredne godine ponovno u Međugorju.[1] Nove okolnosti i potrebe zajednice nakon Drugog svjetskog rata, umjesto u učiteljsko zvanje, usmjerili su s. Leoniju drugamo – na rad s bolesnicima. S. Leonija je 1949. otišla u Niš gdje je završila jednogodišnju bolničku školu te je radila u tamošnjoj bolnici, na dječjem odjelu, do 1954.[2] Nakon toga radila je po godinu dana i u Mostaru, u bolnici, te u Domu za retardiranu mladež u Kreševu. U međuvremenu, završila je 1955. u Sarajevu i srednju medicinsku školu. U Sarajevu će raditi kao medicinska sestra desetak godina (1956.-1966.). Preostale godine radnog vijeka koje su je dijelile od mirovine, radila je u Njemačkoj: u Dorstenu, Platenhardtu i Herbolzheimu. Formalno, u mirovinu je otišla 1972. i od tada živi u Konjicu. No, S. Leonija nije bila od onih koji mogu mirovati dok god mogu dati nešto od sebe u kući i izvan kuće.
Ona je ostala ono što je bila i kakva je uvijek bila. Službu medicinske sestre obavljala je savjesno, požrtvovno i s puno ljubavi. Bolesnicima se znala posvećivati i izvan radnog vremena. Bolest ne poznaje satnicu – ovu je misao s. Leonija izražavala na svoj način: „Nije bolnica magazin da se može zatvoriti kad hoćeš.“ U mirovini, bila je raspoloživa za svaki posao i za pomoć izvan kuće gdje je bilo potrebno. Spremna obavljati sve poslove požrtvovno makar oni i nisu bili slični poslovima njezine osnovne profesije. Bila je dobre duše, osjećajna i osjetljiva, a isto tako znala je biti u nekim momentima i tvrdoglava, „na svoju ruku“ kako bi narod rekao. Imala je svoj način rada, a u njemu je ponekad manjkalo logike. Tako se češće spominje da je u vrijeme dok je živjela u Konjicu rado bila vrtlarica posvećujući se osobito uzgoju cvijeća. Sa simpatijom se prepričavaju zgode kako je čekala da prestane padati kiša pa da ona ide zalijevati! Ili kako je za „svoj“ cvjetnjak ponekad uzela koju kante zemlje iz fratarske bašče. Ukorena zbog toga, rekla bi: pa što, ne prenosim je (zemlju!) u katastru! I u pobožnosti je bila svoja: u kapeli kratko, ali često, sve u nekom pokretu, na brzinu. U jednom je pak bila nenadmašiva: u osjećaju i zalaganju za siromahe.
Izvan kuće se, kao umirovljenica, na svoj način uključivala i u župni apostolat, osjetljiva osobito za situacije svećenika koji su živjeli i radili sami na župama. Pružala im je pomoć i svojom prisutnošću i obavljanjem domaćinskih poslova u župama Jablanici, Rakitnu, Kongori i Roškom Polju. Općenito, k ljudima je pristupala jednostavno, poštujući svaku osobu i smatrajući je važnom. Poštovanje i ljubav koje je iskazivala bilo joj je uzvraćano: cijenili su je i sa zahvalnošću se sjećali i bolesnici, sestre i svećenici kao i župljani koji su je upoznali.
Raspoloživost i spremnost ići kamo treba posvjedočila je i kada je trebalo napustiti Konjic sklanjajući se pred sve jačim četničkim napadima. Bio je to odlazak na put bez povratka. Otišla je 1992. privremeno u Bašku Vodu, a 1993. premještena u našu kuću u Široki Brijeg, posljednju postaju svog životnog puta. Kako god je bila nesvagdanja, neobična osoba, takva joj je bila i smrt koju je pratilo niz zanimljivih koincidencija.
S. Leonija umrla je pred oltarom, u samostanskoj kapelici, upravo kada je svećenik trebao započeti slaviti sv. misu! Njezina tiha i nikad ugašena čežnja za povratkom u Konjic na neki način je bila ispunjena u tom trenutku: pomazana je sv. uljem koje je njezina tadašnja predstojnica s. Berhmana Galić ponijela iz Konjica (gdje je živjela prije sa s. Leonijom) kad su prisilno napuštale taj grad.
Tijelo s. Leonije svoje zadnje zemno počivalište našlo je u Međugorju, na groblju Srebrenica. Splet neočekivanih okolnosti htio je da je do zadnjeg počivališta iz samostanske kapele do groblja preveze u svom kombiju jedna Njemica, gđa Jozi L., međugorska hodočasnica, jer mrtvačka kola, unaprijed naručena, nisu stigla ni nakon dužeg čekanja. Tako je s. Leoniju, porijeklom iz njemačke obitelji, ispratio netko „njezine krvi“. A naša provincija pamtit će s. Leoniju, tako originalnu i tako jedinstvenu, bez koje bi bila mnogo siromašnija.[3]
[1] Usp. ŠemKon, god. 1935.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.
[2] Usp. Kronika Č.č. Šolskih sester podružnice, Niš, nadnevci: 12. 9. 1949. i 30. 11. 1954.
[3] Usp. Raspored sestara 1954.-1993.; M. PEHAR, Pedeset godina..., KZ 18 (1985.), str. 157.; A. BUBALO, S. Leonija Kupek (1916.-1993.), KZ 26(1993.), str. 77.-80.; Sjećanja sestara.