3. srpnja 2025.
Rođena: 8. svibnja 1925., Imotski
Novicijat: 8. rujna 1944., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1945., Mostar
Vječni zavjeti: 2. travnja 1949., Petrićevac
Preminula: 3. srpnja 1952., Petrićevac
Draga s. Leonarda rođena je u u Imotskom u obitelji Drage i Mare rođ. Matić. U Mostar je došla kao gojenica (u internatu) i pohađala je školu. Sa sedamnaest godina stupila je u kandidaturu 15. kolovoza 1942., a dvije godine kasnije i u novicijat, pred sam kraj II. svjetskog rata.
Prije stupanja u novicijat završila je učiteljsku školu u Mostaru. Imala je dobrih predispozicija za rad s djecom: vesela, živahna, raspjevana, glazbeno nadarena. Mnogi su sumnjali da će postati redovnica jer, gledano izvana, nije bila „tip“ osobe kakvu ljudi smatraju prikladnom za redovničko zvanje. No ona je ušla u novicijat i zavjetovala se u vremenu nesigurnom. Imala je mnoge želje i planove – živjeti dugo i svoje od Boga dobivene darove staviti u službu Crkve i ljudi. U zajednici je bila uslužna i druželjubiva.[1]
Kratki redovnički život provela je u provincijalnoj kući u Mostaru i to prve dvije godine nakon novicijata. Premještena je zatim u Konjic gdje je ostala nepunu godinu. Odatle je premještena na Petrićevac gdje je ostala do smrti koja ju je uzela iznenada u dobi od 27 godina života.[2] Umrla je od posljedica sunčanice.
S. Leonarda našla se na Petrićevcu upravo kada je prov. predstojnica s. Gašparina odlučila povući sestre mostarske provincije s te podružnice. Zajedno sa s. Dolorozom Galić i s. Viktorijom Vasilj, i s. Leonarda je odlučila ostati na Petrićevcu koji je predan bosanskoj provinciji. Njih tri su molile da ih se primi u tu provinciju iako „sama pomisao na sve ovo stvara uvijek bol“, kažu one u molbi. Svoj prijelaz, očito, smatrale su privremenim. Obećaju raspoloživost i poslušnost „dok smo u Vašoj provinciji“.[3]
Iako je živjela ljudski gledano veoma kratko, ostavila je dubokog traga, osobito na zadnjoj životnoj postaji, na Petrićevcu. Po prirodi je bila veoma nadarena. Osposobila se za vođenje crkvenog pjevanja. Bila je vrsna sviračica. Na Petrićevcu je vodila veliki i mali zbor. Stekla je simpatije svih koji su je poznavali. Koji je pamte kažu da je bila osoba koju valja tražiti. Kad je umrla, bila je oplakana od cijele župe. Njezin pogreb, po mnoštvu ljudi koji su je došli ispratiti, bio je nešto nezapamćeno u tom kraju.[4]
Posmrtni ostaci s. Leonarde preneseni su na sestarsko groblje u Bijelom Polju 13. studenog 2007. godine. Tako je svoj smiraj našla u mjestu koje je veoma voljela. [5]
[1] Sjećanje s. Benjamine Mutić (1923.), novicijatske kolegice s. Leonarde, zapisano u Kloštar Ivaniću 4. ožujka 2012.; Sjećanje s. Eugenije Bebek zabilježeno 6. 12. 2011. u Mostaru.
[2] Vidi: Raspored sestara, god. 1945.-1947.
[3] Usp. APSa, pismo od 16. srpnja 1948.
[4] Prema kazivanju gđe Ruže Teran (1926.), Petrićevac.
[5] Nekrologij provincije; Z. PETROVIĆ, Posmrtni ostaci..., ZP, br. 3(2007.), str. 43-44. Po svjedočenju s. Benjamine Mutić, s. Leonarda veoma je voljela Bijelo Polje.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 76-77.)