12. srpnja 2025.
Rođena: 23. srpnja 1927. u Hardomilju, župa Humac
Novicijat: 15. kolovoza 1952. u Splitu (Lovret)
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1953. Split (Lovret)
Doživotni zavjeti: 8. listopada 1956. u Bijelom Polju
Preminula: 12. srpnja 2014. u Mostaru
S. Leonarda, krsnim imenom Anica, rodila se 23. srpnja 1927. u Hardomilju, župa Humac od oca Ante i majke Vide, rođene Galić, u plemenitoj kršćanskoj obitelji Rupčića kao treće od petero djece. Obiteljsko okružje u kojem se poštivalo Boga i čovjeka stvaralo je u maloj Anici samopouzdanje i stamenost. Iz obiteljskog doma pohađala je osnovnu a i stručnu školu kod Sestara milosrdnica u Ljubuškom. Molbu za prijem u kandidaturu ŠSF u Mostaru uputila je 1946., ali zbog poratnih nedaća kroz koje je prolazila Provincija kandidaturu počinje tek 1948. u samostanu provincijskog sjedišta u Mostaru.
„Bilo je to dan nakon što je Udba zatvorila našega Biskupa, preuzvišenog Petra Čulu i 18 sestara“, sa svježim sjećanjima na te dane pripovijedala je s. Leonarda. No, kandidaturu je morala prekinuti i vratiti se u Hardomilje 1. travnja 1949., kada su sestre protjerane iz samostana koji im je komunistička vlast oduzela. Kako bi je zaštitile da ne ide na prisilni rad Sestre milosrdnice koje su tada djelovale u samostanu na Humcu pozvale su je, u dogovoru sa samostanskim poglavarima, da bude s njima i da im pomaže. Anica je povremeno komunicirala s bjelopoljskim sestrama tako da ju je u listopadu 1951. pozvana u Bijelo Polje, a odatle je poslana u Split na Poljud da pomažu našim lovretskim sestrama u sjemeništu. Anica stupa u postulaturu na Lovretu na Svijećnicu 1952., a iste godina na Veliku Gospu ulazi u novicijat.
Godine 1953. polaže prve zavjete također na Lovretu. Uzima redovničko ime Leonarda u znak sjećanja na rođaka fra Leonarda Rupčića, kojeg su partizani s ostalim fratrima prisilno odveli iz širokobriješkog samostana i mučki ubili. Nakon redovničkog oblačenja i prvih zavjeta s. Leonarda dolazi u Bijelo Polje, a godinu dana poslije, sestre je šalju u Škofju Loku, našim slovenskim sestrama da nauči izrađivati crkveno ruho (1954.-1955.). Otada s. Leonarda provodi u našim samostanima, uz stroj za šivanje i vezenje. U više navrata do Domovinskog je rata punih 34 godine djelovala u Bijelom Polju (1955.-1969; 1972.-1974.; 1976.-1992.), između kratko vrijeme na Širokom Brijegu gdje je obnašala službu kućne predstojnice (1969.-1972.) te dvije godine u Konjicu (1974.-1976.). U vrijeme Domovinskog rata s nekolicinom sestara nastanjuje se u iznajmljenoj kući u Grudama (1992.-1996.) nakon čega boravi u sestarskoj zajednici u Tihaljini, a 1998. dolazi u Franjevačku 88, u obnovljeni samostan, u kojemu ostaje do svog prelaska u vječnost 12. srpnja 2014. godine.
Puno se toga utisnulo u pamćenje i sjećanje s. Leonarde. Ostavljala je dojam žive enciklopedije koja je do u detalje opisivala pojedine događaje iz života naše Provincije, Crkve i naroda. Rado bi pripovijedala kako je nosila hranu sestrama u zatvoru u Ćelovini i fratrima u zatvoru u Ljubuškom. S neizmjernom zahvalnošću i ljubavlju pripovijedala je o danima provedenim na Lovretu i u Mariboru. U razgovorima do kraja izravna i iskrena, imala je uvijek svoje mišljenje o stvarima i događajima koje bi ponekad bilo teško pobiti bilo kakvim dokazima. Tako originalna i jedinstvena činila je naše zajedništvo bogatijim i zanimljivim. Pokopana je na sestarskom groblju Gruban.