20. listopada 2025.
Rođena: 13. srpnja 1906., Konjic
Novicijat: 19. ožujka 1930., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1931., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1934., Mostar
Preminula: 20. listopada 1983., Bijelo Polje
Bijaše jedna od markantnih osoba, od onih koje ostavljaju dojam svojim vanjskim držanjem i stavom, a još više životom. Tip redovnice opredijeljene do kraja za svoj poziv i ponosne na njega.
Danica s. Laurencija rođena je u Konjicu, u obitelji Ante i Filomene, rođ. Andrić. Za redovnički život odlučila se u odrasloj dobi. U kandidaturu je primljena u Mostaru 27. kolovoza 1928. Nepune dvije godine kasnije stupila je i u novicijat, također u Mostaru. Nakon završenog novicijata i položenih prvih zavjeta, s. Laurencija živi i radi u Mostaru, u provincijalnoj kući i nakon položenih vječnih zavjeta u mostarskoj bolnici četiri godine (1934.-1938.). Od 1938. do 1942. vršila je službu učiteljice novakinja.[1] Vrhovno vijeće ju je imenovalo na tu službu jer „za voditeljico novink je med sestrami hrvatske province – v kolikor more predstojništvo v tem pogledu izbirati – najbolj sposobna, zlasti kot dobra redovnica. Ker je delovala kot bolničarka v banovinski bolnišnici, se je praktično seznanila s težavami tega poklicnoga dela naše kongregacije, tako da bo mogla uvajati naraščaj v obe nalogi šolskih sester.“ Na tu dužnost je imenovana s dispenzom Kongregacije za ustanove posvećenog života jer nije imala kanonsku dob za tu službu.“[2]
Službu voditeljice prekinula je 1942. Tada je, u veljači te godine, poslana u Zagreb gdje je s još nekoliko sestara počela raditi u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Uprava Caritasa za to je molila vrhovnu predstojnicu pod kraj 1941. Bilo je zamišljeno da službu voditeljice privremeno preuzme s. Melhiora. Međutim, iste te godine u studenom, vrhovna predstojnica je obavijestila mostarskog biskupa da će voditeljicom novakinja biti imenovana s. Barbara Šenekar.[3]
Iako će s. Laurencija reći: „teška srca sam ostavila one drage duše mojih novakinja, ali i one i ja vidile smo volju Božju“ u tome, čini se da su u pozadini njezina slanja u Zagreb bile i neke druge, interne stvari u provinciji što na neki način i sama priznaje. Rada u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije prihvatila se svojski, zanoseći se idejom da karitativno polje rada postane i glavni djelokrug Školskih sestara. Preko tadašnjeg generalnog definitora OFM, fra Dominika Mandića, nastojala je postići promjenu imena Školske sestre u „Karitativne sestre sv. Franje“, što je, prema njoj, bio i prijedlog preuzvišenog gospodina Nadbiskupa zagrebačkog. Imala je i prijedloge tko i kako bi mogao preuzeti određene poslove na tom području, ali i što bi trebalo uraditi s obzirom na provincijalnu upravu u Mostaru. Ona nije željela ništa bez suglasnosti vrhovne predstojnice. No, kako joj se ova činila neodlučnom, tražila je posredovanje fra Dominikovo.[4]
Međutim, stvari su se razvijale potpuno drugačije. S. Laurencija je radila u Caritasu oko godinu dana i onda je morala napustiti to mjesto. Došla je u sukob s ravnateljem Caritasa prema čijem mišljenju nije zadovoljavala na tom radnom mjestu.[5] A bilo je ne malih problema i u sestarskoj zajednici koja je tu djelovala. Okolnosti u kojima su radile, samo su pogodovale nesporazumima i sukobima. I na državnoj razini tijek događaja bivao je sve zamršeniji i teži tako da nije ostavljao prostora za planove i očekivanja koje je u ljudima pobudilo osnivanje NDH. Iako je samo godinu dana radila u Caritasu, bilo je dovoljno da se s. Laurencija, kao i mnoge sestre drugih kongregacija, i svećenici, nađe ocrtana crnim „tonovima“ u knjizi „Magnum crimen“ (Veliki zločin) Viktora Novaka.[6]
Od 1943. do 1945. s. Laurencija je na dužnosti u Virovitici gdje su sestre naše provincije vodile dječje zabavište. Sljedećih desetak godina u životu s. Laurencije bile su godine stalnog pokreta i premještaja što na svoj način govori i o situaciji življenoj u provinciji, ali i o novim političkim i društvenim okolnostima. Tako s. Laurencija biva premještena 1945. u Bijelo Polje, godinu dana kasnije u Trebinje i nakon jedne godine u franjevački samostan u Kreševu, 1947. gdje će ostati dvije godine. U sva tri mjesta bila je predstojnica u zajednici. Godine 1949. zatvorena je i osuđena na dvije godine lišenja slobode s prinudnim radom.[7] Optužena je i proglašena krivom zato što je dala hrane tzv. škriparima. Pripovijeda se o njezinu držanju na sudu: djelo koje joj je stavljano na teret priznala je i štoviše izjavila da bi ga i ponovila – svakome gladnom dala bi jesti, a nikoga ne bi prijavila. Jer, postoje plaćeni ljudi koji trebaju istraživati tko je i je li netko kriv. Nakon izlaska iz zatvora došla je u Bijelo Polje te je bila uvijek na raspolaganju potrebama zajednice, i u Bijelom Polju i na podružnicama. Odlazila je povremeno (u zamjenu i sl.) na podružnice: Vitinu, Konjic, Kreševo. Od polovice 50-ih godina najviše vremena bila je u našim kućama: u Bijelom Polju, predstojnica kroz šest godina (1957.-1963.), u Sarajevu pet godina od kojih četiri kao predstojnica. Po jednu godinu bila je u Domu za mentalno bolesnu mladež u Kreševu i godinu dana u župi Prozor. Od 1970. do smrti živjela je u Bijelom Polju.[8] No, i tada je uvijek bila na raspolaganju: da pođe u zamjenu gdje treba, za njegu bolesnika u obiteljima i sl., sve dok je imala fizičkih snaga za to.
S. Laurencija je tijekom svog života obavljala razne poslove. Između ostalog spravljala je lijekove za mujasin, umijeće koje je naučila od s. Krispine. Mnogima je pomogla na taj način. U starijim godinama, dosta se posvećivala izradi čipaka za oltarnike. Malo je crkava kod nas bez oltarnika sa čipkama s. Laurencije. I inače, bijaše ona osoba koja je uvijek mislila na druge, osjetljiva za ljudsku potrebu. Bila je prepoznatljiva kao osoba molitve, žrtve i rada. I osoba koju je krasila krepost poslušnosti – prihvaćala je u duhu vjere kad su je slali iz jednog mjesta u drugo, s jednog posla na drugi. Bila je postojana, principijelna i zahtjevna – prema sebi i drugima. Uljudna u ophođenju sa sestrama i s civilima. Uvijek je nastojala djelovati apostolski – stavom, riječima, ophođenjem, radom, gdje god da je bila ili odlazila. Pa i u zatvoru i na suđenju, o čemu se pripovijedalo.
S. Laurencija je kratko bolovala. Nekoliko dana prije smrti pozlilo joj je te je smještena u mostarsku bolnicu. Operirali su joj žučne kamence i par dana kasnije otpustili je na kućnu njegu. Zadnje dane bila je u nesvjesnom stanju i tako je i preminula 20. listopada 1983. u Bijelom Polju. Pokopana je na sestarskom groblju Gruban. Ostavila je uspomenu žene vrsne i jake u vremenima kad su samo jaki ostajali uspravni; uspomenu redovnice, cjelovite i postojane, izuzetno ponosne na redovnički poziv i osobe koja je svoju „kuću“ izgradila na stijeni – vjeri.[9]
[1] Usp. ŠemKon, god. 1931., 1934.-1940.
[2] Vidi: ŠAM P5/38; SCRIS, br. 9354/38., 5. siječnja 1939.
[3] Usp. GAŠSF, Urudžbeni zapisnik, 20. studenog 1942.
[4] Usp. Pismo s. Laurencije fra Dominiku Mandiću od 20. ožujka 1942. u Ostavština fra D. Mandića, sv. II, mp. 1, f. 98-99.
[5] Usp. GAŠSF, Urudžbeni zapisnik od 17. veljače 1943.
[6] U toj knjizi o s. Laurenciji govori se kao o „opatici iz Širokog Brijega“, vjerojatno da se pojača dojam o njezinim „zločinima“. Oni su se sastojali, prema autoru knjige, u tome da je vikala da partizansku djecu treba poubijati, optužena je da je sabranu pomoć za tu djecu „redovno slala svojim drugaricama u Mostar“ itd. Usp. V. NOVAK, Magnum crimen, Zagreb, 1948., str. 826-830.
[7] Usp. Presuda Okružnog suda u Mostaru broj K. 33/50 od 11. ožujka 1950., a potvrđena presudom Vrhovnog suda u Sarajevu, br. Kž. 33/50 od 11. travnja 1950.
[8] Usp. ABOM, 279/53; Raspored sestara, god. 1954.-1983.
[9] O s. Laurenciji vidi još: S. MARINČIĆ, S. Laurencija Ćurić (1906.-1983.), KZ 17 (1984.), str. 71; Mila mi je baština moja, str. 125; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 148-151.)