12. travnja 2025.
Rođena: 14. srpnja 1937., Zvirići/Ljubuški, BiH
Novicijat: 22. kolovoza 1966., Bijelo Polje/Potoci
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1967., Bijelo Polje/Potoci
Doživotni zavjeti: 12. kolovoza 1972., Bijelo Polje/Potoci
Preminula: 12. travnja 2020., Mostar
Rođena je u hercegovačkom selu Zvirići, u općini Ljubuški, 14. srpnja 1937. godine, u katoličkoj obitelji Joze i Šime rođ. Jurković. Njihovo zajedništvo Bog je blagoslovio s desetero djece, sedam sinova i tri kćeri. Blagica je bila sedma po redu. Odrastala je okružena ljubavlju i odgajana u kršćanskom duhu. Nakon osnovne škole i pomoći u domaćinskim i zemljoradničkim obiteljskim poslovima, Blagica je pošla u svijet „trbuhom za kruhom“. Počela je raditi i na taj način zasluživati za sebe i obitelj. Sve dok se Bogu nije svidjelo rasplamsati u njoj želju za duhovnim zvanjem. Tako je u dvadeset i osmoj godini svoj radnički život zamijenila sa samostanskim.
U kandidaturu je primljena 7. srpnja 1965. godine. Dan ulaska u novicijat dočekala je 22. kolovoza 1966. godine u kući odgoja u Bijelome Polju, pod imenom s. Ksaverija, a 23. kolovoza 1967. položila je svoje Prve redovničke zavjete. Doživotne zavjete položila je 12. kolovoza 1972. godine.
Osposobljena tečajem iz kuhanja i spremna za službu Marte krenula je na put poslušnosti. Njezino prvo radno mjesto bila je kuhinja u Čitluku (1967.-1968.) zatim u Biskupskom dvoru u Mostaru (1968.-1976.), u Franjevačkom samostanu u Tomislavgradu (1976.-1979.), Kočerinu (1979.-1981.), Gorici (1981.-1984.), u Franjevačkom samostanu u Kreševu (1984.-1986.), u salezijanskom samostanu u Zagrebu (1986.-1990.). U kuhinji sestarskog samostana u Bijelome Polju služila je od 1990. do početka Domovinskog rata 1992. godine. Nastavila je s radom u Franjevačkom samostanu na Humcu (1992.-2002.) potom u Baškoj Vodi (2002.-2003.), Tihaljini (2003.-2005.), ponovno u Franjevačkom samostanu u Kreševu (2005.-2007.), Bijelom Polju (2007.-2008.) te u Franjevačkom samostanu u Slanom (2008.- 2010.). Godine 2010. došla je u samostan Svete Obitelji u Franjevačkoj 88 u Mostaru i u njemu završila ovozemaljski hod svoga života. Kao kućna predstojnica služila je u zajednici u Tomislavgradu i Zagrebu.
Samo su Gospodinu poznate žrtve i kapi znoja tijekom vremena provedena u kuhinji, a po navedenim brojnim mjestima u kojima je s. Ksaverija služila, vršeći zahtjevnu dužnost kuharice, postaje očitim njezino predanje i redovnička poslušnost. Bez obzira kako joj je bilo, bila je uvijek raspoložena i spremna na šalu. Strpljivo je nosila životne križeve. Nije govorila o svojim bolestima i drugim poteškoćama. Čak ni onda kad je njezino zdravlje postalo ugroženo i kad je mjesec dana prije smrti završila u bolnici gdje joj je zbog dijagnosticirane gangrene amputirana noga.
Nakon ove „časovite nevolje“ svidjelo se Gospodinu uzeti je iz ove suzne doline. I umjesto spomena vazmenog otajstva povesti je na slavlje vječnog Uskrsa. Preminula je na uskrsno jutro, 12. travnja 2020., u 83. godini života i 53. godini redovništva. Pokopana je 13. travnja u sestarskom groblju Gruban u Bijelome Polju u nazočnosti male skupine sestara u skladu s aktualnom zabranom okupljanja u svrhu sprječavanja širenja pandemije koronavirusa. Sprovodne obrede predvodio je bjelopoljski župnik don Josip Galić.
Daruj, Gospodine, našoj dragoj s. Ksaveriji da u tvojoj vječnoj ljubavi postigne što je ovdje u vjeri slavila.