16. siječnja 2026.
S. M. Krunoslava Ruža Pehar
Rođena: 2. ožujka 1894., Veliki Ograđenik/Čerin
Novicijat: 15. kolovoza 1919., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1920., Maribor
Vječni zavjeti: 15. 8. 1923., Maribor?[1]
Preminula: 16. siječnja 1968., Bijelo Polje
Ruža s. Krunoslava ugledala je svjetlo dana u obitelji Pere i Pere, rođ. Buntić. U kandidaturu je ušla usred I. svjetskog rata, 5. kolovoza 1917., u već zreloj, odrasloj dobi. Dvije godine kasnije stupila je u novicijat u Mariboru gdje će položiti i prve redovničke zavjete.
Ne znamo gdje ju je poslušnost slala prvih godina njezina redovničkog života. Iz dostupnih podataka vidi se da je god. 1925. bila u Mostaru, u Sirotištu, zatim niz godina u Bijelom Polju, od 1926. do 1934. gdje je vršila i službu predstojnice kroz dvije godine (1932.-1934.). Tri naredne godine ponovno je u Mostaru i nakon toga, od 1937. do (vjerojatno) 1943. djeluje u Čapljini. Ostatak ratnih godina i prve poratne proživjela je u Širokom Brijegu, u našoj kući i franjevačkom samostanu. Po razmještaju sestara za god. 1947./1948. određena je u Bijelo Polje koje će zamalo ostati i jedina kuća provincije. S. Krunoslava će živjeti u Bijelom Polju više godina, sve do 1960. Narednih šest godina djeluje u Banićima te ponovno u Bijelom Polju, od 1966. do smrti. [2]
U svim zajednicama i mjestima najviše je obavljala dužnost kuharice. No zadnjih godina i druge kućanske poslove. Upamćena je kao nesebična, prijazna i uslužna osoba. Bila je izuzetno uredna i pedantna. Rado je upućivala mlađe u poslove koji im mogu poslužiti na podružnicama. Imala je i svoje viđenje pobožnosti. Znala bi reći: jadne li redovnice koja moli samo ono što je propisano. Mladima i zdravima naglasila bi: molite dok ste zdrave; kad obolite bit će vam dosta bolest. Imala je svoj način pristupa ljudima i problemima nastojeći da joj nikada ne uzmanjka lijepe riječi o bilo kome da se radilo. Htjela je uvijek zaštititi one o kojima bi netko htio reći štogod loše. Imala je običaj reći u takvim prigodama: ma, nemojmo je, naša je pa da je crni panj!
Hercegovinu je voljela na poseban način i tu je bilo sve najbolje! O njoj pripovijedaju kako je jednom prigodom rekla – nigdje voća kao u Hercegovini. Otkad počnu murve dok nestanu šipci, uvijek nešto ima!
U bolesti s. Krunoslava je pokazala kako zna trpjeti i kako zahvalno primati usluge sestara. Predana u volju Božju, preminula je 16. siječnja 1968. Svoje zadnje zemno počivalište našla je u sestarskom groblju Gruban.[3]
[1] Podatak (dan, mjesec i godina) je iz mariborske provincije, ali, nažalost ne piše gdje je položila vječne zavjete. U kartoteci naše provincije naveden je datum 16. kolovoza 1926., a mjesto Bijelo Polje što nije vjerojatno, a niti je potvrđeno u Knjizi zavjetovanja. Osim toga, s. Krunoslava obnavljala je zavjete u Mostaru 1921. i 1922. na jednu godinu. Slijedi da joj je vrijeme za vječne zavjete bila godina 1923. I druge sestre iz novicijata s. Krunoslave vječne zavjete polagale su 1923. (npr. neke u Splitu) pa držim da je to godina kada je i ona polagala vječne zavjete.
[2] Usp. Rasporedi sestara, god. 1954.-1967.
[3] Nekrologij provincije; Mila mi je baština moja, str. 132; S. MARINČIĆ i L. RUPČIĆ (priredile), Svaka kap jedan slap, ZP, br. 3-4(1982.), str. 29; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 98-99.)