12. studenoga 2024.
Rođena: 29. rujna 1950., Blatnica/Čerin
Novicijat: 12. kolovoza 1969., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 12. kolovoza 1970., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 11. kolovoza 1975., Bijelo Polje
Preminula: 12. studenog 1986., London (Engleska)
„Braćo, ovo vam kažem: vrijeme je kratko.“(1 Kor 7, 29) - ova misao mogla bi biti poruka života s. Kristine nama svima.
Marija s. Kristina započela je život u obitelji Andrije i Pere, rođ. Vasilj u Blatnici, u župi Čerin. Nakon završene osmogodišnje škole došla je u samostan sestara franjevki u Bijelom Polju 7. srpnja 1965. Tijekom kandidature završila je medicinsku školu u Sarajevu i tako se pripremila za svoje buduće apostolsko djelovanje. Godinu dana nakon položenih prvih zavjeta ostala je u kući novicijata, a onda je poslana u Heilbronn (Njemačka). Tu se nesebično žrtvovala kroz 7 godina (1971.-1978.) u domu za stare i bolesne. Zbog narušenog zdravlja vratila se u domovinu, ali s velikom nadom da će i dalje moći služiti bolesnicima. Premještena je u Bašku Vodu i počela je raditi u ustanovi „Dječje selo“ kod Baške Vode. Jednakom voljom kao i starcima posvećivala se malim pacijentima. Radila je u civilnom odijelu, ali svi su znali tko je. Svjedočila je svoje kršćanstvo i redovništvo nenametljivo, tiho, gotovo nevidljiva. Tek kad se teško razboljela i otišla s radnog mjesta, postala je više „vidljiva“, izazivala je pitanja i simpatije ljudi u Makarskoj i Baškoj Vodi. Pitali su se: gdje je, kako je, što je sa s. Marijom.
A njezina Kalvarija, tako se slobodno može reći, trajala je od veljače do studenog 1986. Lijeka je tražila najprije u Makarskoj, zatim u Splitu gdje je prvi put operirana. Kako se stanje nije vidljivije popravilo, poslana je u Zagreb i smještena na Institut za tumore i slične bolesti. U ovoj ustanovi je operirana dva puta – u svibnju i lipnju. Iako su se liječnici nadali mogućem oporavku, to se nije dogodilo. Uputili su je u London uvjereni da će se tamo moći nešto učiniti. Tamo je provela oko četiri mjeseca, od srpnja do studenog. Cijelo vrijeme uz nju je bila s. Albertina Baćak, a svaku moguću pomoć je pružao i don Drago Berišić, voditelj hrvatske katoličke misije u Londonu. U Londonu su uslijedile tri operacije. Činilo se da će se oporaviti. Otpuštena je iz bolnice, ali su liječnici tražili da ostane i dalje u Londonu zbog još jedne operacije koju su predviđali. Nakon četvrte londonske operacije sve je ukazivalo da će se oporaviti. S. Kristina je razmišljala o povratku kući i spremala se za to. Međutim, umjesto povratka doma, dogodio se povratak u bolnicu „Italian Hospital“ gdje je preminula 12. studenog 1986. Njezino tijelo je prevezeno u Bijelo Polje gdje je i pokopana 19. studenog, a ispratili su je roditelji, braća, mnoge susestre, svećenici i osoblje iz Dječjeg sela kod Makarske te župljani rodne župe Čerin kao i oni iz Baške Vode. [1]
Svi koji su je pratili u danima i mjesecima njezine bolesti svjedoče o njezinoj strpljivosti i zahvalnosti. Bila je na poseban način zahvalna svojoj redovničkoj zajednici za sve što je činila za nju. Željela je živjeti, ali ni smrti se nije bojala. Prije svake operacije govorila bi: „Što god Bog dadne. Ako umrem, hvala Bogu. Ispovjedila sam se i spremila.“
Bez sumnje, dočekala je spremna susret sa svojim Gospodinom. On ju je primio tamo gdje smrti više nema i gdje „ni boli biti više neće, jer, prijašnje uminu“ (Otk 21,4).
[1] Vidi: A. BAĆAK, S. M. Kristina (Marija) Sušac, ZP, br. 4 (1986.), str. 26-30; U istom broju: K. BEKAVAC, Neprimjetni svjedok Božjeg kraljevstva (oproštajni govor); D. ČOLAK, Oproštajni govor, str. 30-32; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 162-163.)