25. rujna 2025.
Rođena: 10. ožujka 1885., Mali Ograđenik/Čerin
Novicijat: 29. prosinca 1904., Maribor
Prvi zavjeti: 31. prosinca 1905., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1909., Maribor
Preminula: 25. rujna 1963., Bijelo Polje
Jedna od sestara na koju je sačuvano osobito živo sjećanje u provinciji, svakako je s. Krispina. Zato što se ugradila u same početke naše zajednice u Hercegovini, ali i zato što je bila posebna po načinu života, djelovanju i odnosu s ljudima.
Rođena je u obitelji Joze i Ive, rođ. Ćavar, iz Malog Ograđenika u župi Čerin. Stupila je u kandidaturu 15. travnja 1901. Bila je tako među prvim djevojkama iz Hercegovine koje su stupile u kandidaturu kod naših sestara u Mostaru, ni dvije godine nakon dolaska sestara iz Maribora. Marica je poslana u Maribor početkom 1902. i tamo je ostala do 1906. U tom vremenu završila je vrijeme kandidature, postulature i novicijata te je položila prve zavjete. Iz Maribora se vratila u Mostar, u Sirotište sv. Franje i tu je živjela i radila do pod kraj 1914. godine.[1] Tada je premještena u Ljubljanu, u „Marijanišče“, osobito poznato po svojoj Domaćinskoj školi. U vrijeme I. svjetskog rata dvije trećine školskih prostora pretvoreno je u vojnu bolnicu za teško ranjene vojnike. Većina sestara služila je ranjenicima. Kad je došla u Ljubljanu, s. Krispina je imala dužnost popravljati cipele! Tek kada je dobila zamjenu u ovom poslu, 1916. pridružila se sestrama koje su njegovale bolesnike, odnosno ranjenike. Radeći s vrsnim liječnicima stekla je mnoga znanja i veliko iskustvo. U siječnju 1918. bolnica je premještena u Udine, a u „Marijanišču“ je uređen očni, ušni i kirurški odjel (funkcionirali su do ožujka 1920.). Krajem svibnja 1918. s. Krispina je sa skupinom sestara poslana u Udine njegovati ranjenike premještene iz Ljubljane. Iz Udina se vratila u Ljubljanu 1. studenog iste godine. U „Marijanišču“ njezino ime je zadnji put navedeno u popisu sestara za 1919./1920. godinu.[2]
U Mostar se vratila vjerojatno početkom 1920. Tu će djelovati duže vrijeme: u Sirotištu sv. Franje u dva navrata: nakon povratka do 1924. i 1930. do 1936. U međuvremenu, dvije godine radi u Napretkovu konviktu (1924.-1926.) i tri godine u Bijelom Polju (1926.-1929.). Uglavnom radi kao bolničarka, ali i prefekta djevojčica. Povremeno odlazi sakupljati milodare za Sirotište, osobito nakon Prvog svjetskog rata.[3] Nakon mostarskog i kraćeg bjelopoljskog razdoblja, uslijedilo je međugorsko razdoblje u životu s. Krispine. Obavljala je u ovoj zajednici službu kućne predstojnice kroz devet godina (1935.-1944.).[4] Sudjeluje u izgradnji kuće i škole naših sestara i obavlja u neku ruku ekonomske poslove. Kako je bila okretna i poduzetna, to joj je dobro uspijevalo. Najstariji mještani Međugorja pamte s. Krispinu po tim osobinama koje su dolazile do izražaja i na, za jednu redovnicu, pomalo neobičan način! Pa je to i zabilježeno: „Časna sestra Krispina Dugandžić, angažirala jednog šaljivog mucavca da skuplja milodare za školu časnih sestara u Međugorju. Ova poduzetna žena znala je o vagi sakupiti mnogo polistanog duhana koji bi prodavale kriomice Bosancima švercerima. Jednoga dana dođe nekoliko muslimana švercera kod mene u dućan da kupe za put suhih smokava i rekoše da su kupili 50 kg polistanog duhana u popove žene Krispine. Mi domaći grohotom se smijali. Puno godina o tom se pričalo pa su čak i financi saznali, da i časne sestre švercaju“[5]
U Međugorju je dočekala svršetak rata, a godine 1945. premještena je u Bijelo Polje. Tu će ostati do smrti pa i poslije smrti, jer je pokopana na groblju Gruban.[6]
S. Krispina ostala je upamćena najviše kao „liječnica“ za sve bolesti, upravo za vrijeme svog boravka u Bijelom Polju, posljednjih godina života. O njezinu liječenju, postupcima i odnosu prema ljudima koji su tražili pomoć, postoje bezbrojne pripovijesti i zgode. Prepričavanjem su doživljavale nerijetko i drugi oblik i izmijenjen sadržaj. Po sjećanju nekih još živih sestara, s. Krispina je dospjela u zatvor 1948. zbog obavljanja tzv. „privatne liječničke prakse“ zabranjene u komunizmu. Tri mjeseca provedena u zatvoru iskoristila je na najbolji način – kao dane intenzivne molitve. Komadićem ugljena nacrtala je u svojoj ćeliji 14 križića na zidu i obavljala tu pobožnost „Put križa“. U „privatnoj praksi“ prestali su je uznemirivati kada je izišavši iz zatvora svojim ljekarijama vratila zdravlje ženi izvjesnog druga Gaje, šefa policije u Bijelom Polju. On se zauzeo da s. Krispinu svi puste na miru.[7]
Jedno je pak sigurno: s. Krispini su dolazili mnogi ljudi sa svojim potrebama i svojim bolestima. Ona je znala slušati, razgovarati sa svojim „pacijentima“ što je bilo pola lijeka. Lijekove je inače sama spravljala, a najpoznatiji joj je bio lijek za mujasin, vrstu kožnog oboljenja. Umijeće spravljanja tog lijeka prenijela je na pojedine sestre, ove pak na druge – do današnjeg dana.[8] K njoj su dolazili ljudi bez razlike vjere i nacije, a dolazili su nerijetko i liječnici. Svima je pomagala, svakog je primala jednako otvorena srca. Mnogo je molila za sve koji su tražili pomoć od nje, uvijek svjesna da su svi lijekovi i sve zdravlje u Božjoj ruci. Još i danas se u zajednici pripovijeda o njezinim dugim noćnim molitvama koje je obavljala u stavu prostracije u samostanskoj kapeli.
Ohrabrivala je svakog riječima: Ne boj se, lipo moje, dat će Bog, bit će dobro. Među Bjelopoljcima je uživala status „narodne sestre“, a u skupini tih tzv. „narodnih sestara“ bilo ih je još nekoliko – onih koje su imale bliske i svagdanje kontakte s mještanima, koje su znale s njima naći zajednički jezik itd. O s. Krispini se govorilo da ima „dubok džep“ – iz njega je uvijek izvukla ponešto da dadne – djeci i odraslima. Ali znala je i staviti u njega ponešto što su joj ljudi davali. Svima je bila poznata i njezina „ordinacija“ u maloj sobici pod „ajatom“ koji se nalazio na mjestu kapele u sada razrušenom samostanu. Najviše je vremena provodila u toj sobici s ljekovitim travama.[9] I tako iz dana u dan, iz godine u godinu – neumorna i predana u služenju.
Preminula je u Bijelom Polju 25. rujna 1963. u 78. godini života. Živo sjećanje na nju čuva usmena predaja među sestrama i mještanima Bijelog Polja. K tome, danas postoji udruga „Majka Krispina“ koja skrbi za žene žrtve nasilja i pomaže djevojke-majke. Udruga ima kuću s ovim štićenicama u Međugorju, kod Majčina sela i u njoj djeluju za sada dvije sestre.
[1] Usp. Personalstand, god. 1906.-1914.
[2] Podaci o ljubljanskoj etapi života s. Krispine navedeni su prema Kronici „Marijanišča“ za dotične godine.
[3] Usp. ABOM, 1289/28. itd.
[4] Usp. N. PALAC, Stoljeće života, str. 173.
[5] Vidi: A. VASILJ (Grgasović), Moje Međugorje, Međugorje, 2012., str. 77.
[6] Usp. APMo, SP, 4/54; ŠemKon, god. 1931.; 1934.-1940.; Raspored sestara, god. 1945.-1947.; 1954.-1963.
[7] Ovu zgodu zabilježila je s. Ancila Bubalo prema pripovijedanju s. Leonarde Rupčić (1927.) koja je u ono vrijeme, kao kandidatkinja, s. Krispini nosila jelo u zatvor.
[8] Danas se time bavi s. Silvana Rozić.
[9] Usp. Mila mi je baština moja. Bijelo Polje 1910.-2010., Mostar, 2011., str. 97.-99.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 88-91.)