11. kolovoza 2025.
Rođena: 9. ožujka 1910., Rodoč/Mostar
Novicijat: 19. ožujka 1934., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Preminula: 11. kolovoza 1993., Baška Voda (HR)
Mara s. Kornelija, iz obitelji Stojana i Ilke, rođ. Martinović, u samostan je došla kao odrasla djevojka, 1. svibnja 1932. Dvije godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon položenih prvih zavjeta pa do 1949. godine djelovanje s. Kornelije vezano je za naše kuće, odnosno za škole – poučavala je krojenje i šivanje u Domaćinskoj školi u Mostaru i Stručnoj u Širokom Brijegu i Konjicu. U Širokom Brijegu je živjela dvije prve poratne godine, a zatim se vraća u provincijalnu kuću. Godine 1947. s. Kornelija imenovana je za voditeljicu novakinja. Bio je to, nažalost, zadnji mostarski novicijat (1947./1948.). Nakon toga, kratko vrijeme 1949. je bila u Međugorju vršeći službu kućne predstojnice dva mjeseca, nakon što je s. Sebastijana premještena za predstojnicu u Bijelo Polje.[1] Te godine s. Kornelija je zatvorena s više drugih sestara provincije. Bila je pod istragom nekoliko mjeseci i osuđena na godinu dana popravnog rada.[2]
Nakon izlaska iz zatvora, poput mnogih drugih sestara u to vrijeme koje su privremeno sklonište odnosno boravište potražile na raznim stranama, i s. Kornelija se našla u Zagrebu. Stanovala je najprije kraće vrijeme kod nevjeste, a zatim u samostanu dalmatinskih franjevaca u Vrbanićevoj ulici[3] gdje su inače djelovale sestre Splitske provincije naše Družbe. U Bijelo Polje je došla krajem 1953. ili početkom 1954. i ostala gotovo dva desetljeća bez prekida, do 1972. U tom razdoblju obavljala je i razne službe u provinciji: provincijalna tajnica (1954.-1960.), vikarica (1960.-1962.) i učiteljica novakinja (1962.-1971.). Iz Bijelog Polja premještena je na Široki Brijeg gdje je jedno trogodište vršila službu kućne predstojnice (1972.-1975.) da bi se ponovno vratila u Bijelo Polje. No, ovo nije bilo i mjesto gdje bi u miru provela preostale godine života. Početkom rata u travnju 1992., morala je s drugima u izbjeglištvo. Smještena je u našu kuću u Baškoj Vodi. Tada je bila već ozbiljno bolesna, od uznapredovale Parkinsonove bolesti. Skrb i ljubav sestara pratile su je u ovoj kući, na posljednjoj postaji njezina životnog puta.[4] Preminula je na blagdan sv. Klare 1993. Njezini zemni ostaci našli su počivalište na groblju Srebrenica u Međugorju.
Kad se govori o s. Korneliji u prvi plan dolazi ona kao dugogodišnja voditeljica novakinja. Stoga misliti o njoj pod vidom ove službe nije ni čudno, osobito jer je tu službu vršila u vrijeme kad su u novicijat stupale brojne djevojke. Bilo je to doba poslijeratnog procvata provincije, s obzirom na broj sestara. S. Kornelija se odlikovala pobožnošću te vjernošću redovničkom pozivu i redovničkim pravilima. U tom duhu kušala je odgajati i svoje novakinje. Nastojala je prenijeti ono što je mogla i znala, na način na koji je, vjerojatno, i sama bila odgajana. Nekima je njezina „metodologija“ izgledala rigidna, stroga, a ponekad i teško shvatljiva. No, ono najdragocjenije što je davala bila je molitva kojom je pratila novakinje, ne samo za vrijeme novicijata nego i kasnije.
Redovnički poziv smatrala je velikim darom Božjim na čemu je Bogu zahvaljivala uvijek. Zacijelo se trudila i živjeti ga autentično, svjesna da ipak i nakon dugih godina života ostajemo uvijek početnici u duhovnom životu. Prigodom 50. obljetnice redovništva svoje iskustvo sažela je ovako:
„Dok je čovjek mlađi ima više gorljivosti i zanosa za Boga, i kao da u tim godinama pliva u izobilju utjehe i Božjih pohoda. Zato mu se može učiniti da je već puno postigao u svetosti. Međutim, evo prošlo je 50 godina pa mi se čini da sam još uvijek na početku. Mislim da svaki čas nanovo treba počimati“. Iz svoga iskustva, u spomenutoj prigodi, poručila je mladima: „Nek' se mole i žrtvuju dok su mlade, jer je po stare dane teško sačuvati ono dobro koje se steklo, a pogotovo, ako se teže oboli.“[5]
Vjerujemo da se i novakinje s. Kornelije, s protjecanjem godina, češće sjećaju savjeta i pouka koje je davala. I vide ih u drukčijem svjetlu nego u novicijatu zahvaljujući bremenu iskustva na vlastitim „ramenima.“
[1] Usp. ŠemKon, god. 1935.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; N. PALAC, Stoljeće života, str. 173.
[2] Usp. Okružni sud u Mostaru K.28/50, od 14. ožujka 1950.
[3] Prema kazivanju s. Leonarde Rupčić, u Mostaru, travnja 2012.; N.N, † S. M. Kornelija Babić, ZP, br. 2 (1993.), str. 22-23.
[4] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1993.
[5] L. GLAVAŠ (razgovarala), Uz 50. obljetnicu redovničkog života, ZP, br. 1-2(1984.), str. 24-25. Vidjeti još: A. BUBALO, S. Kornelija Babić (1910.-1993.), KZ 26 (1993.), str. 69-70; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 202-204.)