2. lipnja 2025.
Rođena: 2. siječnja 1908., Humac
Novicijat: 19. ožujka 1928., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1929., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1932., Mostar
Preminula: 2. lipnja 1983., Bijelo Polje
Marija s. Konzolata potječe iz župe Humac, iz obitelji Ilije i Ive rođ. Pavlović. U samostan u Mostaru primljena je 2. travnja 1926., a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat.
S. Konzolata djelovala je u više mjesta. Godinu dana nakon položenih prvih zavjeta ostaje u provincijalnoj kući. Iza toga, sve do svršetka Drugog svjetskog rata (1930.-1945.) nalazi se u našoj kući u Trebinju. Radi u kuhinji i po potrebi pomaže u stručnoj školi u praktičnom dijelu pouke. Četiri poratne godine, do 1949. nalazi se u provincijalnoj kući i radi u kuhinji franjevačkog samostana u Mostaru. Od ljeta 1949. do 1956. bilo je posebno razdoblje u životu s. Konzolate. To vrijeme živjela je u župnoj kući župe sv. Ilije u Zenici i skrbila za zatvorene hercegovačke franjevce kojih je tamo bilo mnogo. Pripremala je za njih obroke. Krajem 1950. pisala je fra Dominiku Mandiću: „Za ručak trebam pripremiti za 22 osobe, večeru za 17, dočim za doručak ih je samo 6. Eto toliko ih se u mojoj menzi hrani.“[1]Ona im je donosila redovito i pakete za njih poslane, posjećivala ih i bila na raspolaganju za sve njihove potrebe. Inače, potrebno za zatvorenike s. Konzolati slala su subraća iz franjevačke provincije, osobito oni iz Amerike, fra Dominik Mandić i drugi. Fra Dominik se zanimao za sve zatvorene svećenike, sestre i osobito biskupa Čulu, u to vrijeme utamničenog u Zenici. U jednom pismu s. Konzolati piše: „Mnogo pozdravite i posebnu brigu vodite o mostarskom nadpastiru s kojim sam prijateljevao i sarađivao u Mostaru tolike godine. Recite mu da se svakim danom za nj molim dragom Bogu i našoj Nebeskoj Majci Mariji.“[2]
Bolnički liječnik Goldberger također je s. Konzolatu zamolio da se pobrine za biskupa Čulu u vrijeme kada je ovaj bio obolio od tuberkuloze i bio smješten u zatvorsku bolnicu. Tako bolestan mogao je svake subote primati pakete. S. Konzolata rado je to činila. Pripremala je svakog tjedna i nosila u zatvor ponešto od okrepljujućih jela (svježa jaja, sir, maslac) dok je drugo Biskup dobivao iz biskupije u Mostaru.[3] Bilo je i bosanskih svećenika koji su nekada preko s. Konzolate održavali kontakte sa svećenicima u zatvoru.
Ove zeničke godine utisnule su se snažno u sjećanje s. Konzolate. Bile su pune žrtve, ali i poniženja pred vratima kaznionice, satima dugih čekanja da se „moćni“ smiluju primiti pakete itd. No, s. Konzolata nalazila je smisao u tom svom specifičnom služenju, uvjerena u ovo: „Sporedno je gdje se nalazim, nego je glavno da svoju dužnost savjesno vršim koja mi je dodijeljena. Upravo u njoj nalazim posebno veselje i užitak duševni, prema onoj: što učiniste najmanjemu, meni ste učinili.“[4]
Kad je završilo ovo, tzv. zeničko razdoblje, s. Konzolata se vratila ponovno u franjevački samostan u Mostar i nastavila svoju službu u kuhinji, do 1963. Nakon tog vremena poslušnost ju je vodila u Konjic, franjevački samostan te u Zagreb, rezidenciju hercegovačkih franjevaca na Jablanovcu. Od 1974. živi u Bijelom Polju,[5] ali i odatle ide pomagati svećenicima u župnim kućama koje nisu imale domaćicu, služeći uvijek onim istim duhom kao i u zeničkoj etapi svog života.
Život s. Konzolate u isto je vrijeme običan, ali i poseban. Ona je pojavom ostavljala dojam redovnice kakvu se često zamišlja kao tip osobe u tom zvanju: šutljiva, od malo riječi po onoj: što je više od da, da i ne, ne, od zla je. Ona se toga držala. K tome karakterizirao ju je rad, red i točnost. Povodom 50. obljetnice redovništva izjavila je: „Ništa mi nije bilo teško, ali najviše sam pazila da se ne ogriješim o siromaštvo.“ Pazila je uistinu tako da je to nekada, odnosno nekome, moglo izgledati kao škrtost. No jedna osobina s. Konzolate isticala se ispred svih: ljubav prema svećenicima, fratrima. Nikakva žrtva za njih nije joj bila teška. Mnogi od njih cijenili su je.
Zadnju godinu života s. Konzolata bila je prikovana za bolesničku postelju, nakon loma kuka i iza toga nastalih komplikacija. Smrti se nije bojala. Bila je svjesna njenog skorog dolaska. O tome je govorila i s mnogim sestrama se oprostila i preporučivala u molitvu da joj Gospodin dadne snage i strpljivosti u zadnjim časovima. Umrla je na blagdan Tijelova, 2. lipnja 1983. Tako je ona koja je mnogima pripravljala kruh, pozvana u nebo na blagdan Presvetog Kruha da blaguje za nebeskim Stolom uvijeke.[6]
[1] Usp. Ostavština fra D. Mandića, sv. IV, mp. 2, f. 196.
[2] Isto, f.164.
[3] T. VUKŠIĆ, Školske sestre franjevke u Hercegovini..., str. 148.
[4] Isto kao u bilješci 228.
[5] ŠemKon, god. 1930.-1940.; Raspored sestara, god. 1954.-1982.
[6]Vidi: NOVAKINJE, Uz pedesetu obljetnicu s. Konzolate, ZP, br. 2 (1978.), str.12-13; L. RUPČIĆ, U spomen s. Konzolati Grgić (Humac, 1908. - Potoci, 1983.), ZP, br. 3 (1983), str. 12-13; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 145-147.)