S. M. Klara Anica Kozina

S. M. Klara Anica Kozina

15. ožujka 2024.

Rođena 14. ožujka 1900., Bijača/Humac
Novicijat: 19. ožujka 1926., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1927., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1930., Mostar
Preminula: 15. ožujka 1989., Bijelo Polje

S. Klara spada među rijetko originalne osobe, sestre kojih se spominjemo često i kad su prošle mnoge godine od njihove smrti. U običnosti svoga života bila je neobična. Rođena je na pragu XX. stoljeća od oca Ilije i majke Mande, rođ. Primorac. U samostan je došla 15. svibnja 1924. u Mostar, a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat. U samostan je došla poslije majčine smrti koju je u bolesti njegovala. Kasnije, kad bi sa s. Klarom komentirali kako je ona u zreloj dobi došla u samostan, ona bi odgovorila: „Zato ja i znam što znači služiti Bogu!“

A Bogu je služila vjerno i predano više od 60 godina obavljajući sve moguće poslove potrebne zajednici. I uvijek teške, najteže poslove koje je njezino krepko zdravlje i fizička snaga uspješno nosila.[1] Samo prvih godina svog redovničkog života promijenila je nekoliko podružnica na kojima se zadržala kratko, po jednu ili dvije godinu: Bijelo Polje, Visoko, provincijalna kuća, franjevački konvikt na Širokom Brijegu i onda od 1933. do svršetka rata u Mostaru, u provincijalnoj kući. Svršetkom rata premještena je u Bijelo Polje. Godine 1949. zatvorena je i nekoliko mjeseci provela je u zatvoru u Mostaru. Najveći, preostali dio vremena provesti će u Bijelom Polju. Odavde će biti poslana dvije godine na Humac te u Duvno u dva navrata, da bi svoje staračke godine, od 1967. do smrti provela u Bijelom Polju. [2]

Uz poslove na vrtu i kućanske poslove, s. Klara je kroz prvih dvadesetak godina svoga redovništva išla često prositi milodare za Sirotište. Propješačila je u tom „poslu“ cijelu Slavoniju, Srijem i Bačku. S tih putovanja nosila je puno uspomena. U njima posebno mjesto imaju Bunjevci koji su uvijek lijepo primali sestre. Tko god je od sestara išao u prošnju, rado je imao za društvo s. Klaru. Davala je neku sigurnost na putu na kojem se znalo događati i neprijatnih situacija.

Od posla nije bježala jer, kako sama reče, „Ja sam se i kod kuće naučila raditi, meni nikad nije bilo teško“. No, priznaje da život nije bio lak, ali „vazda Bog krijepio.“ O teškoćama nije voljela puno pričati. Jednostavno bi rekla: Bilo i prošlo. Ako joj i nije bilo uvijek lako poslušati i poći u neko mjesto, bila je svjesna da nije lako ni onima koji zapovijedaju. Bila je zahvalna Bogu za dar zvanja i za ono što joj je zajednica pružala, osobito u staračkim godinama. Povodom svog zlatnog redovničkog jubileja u svoj svojoj jednostavnosti izjavila je: „Uvijek sam se osjećala najzadnja i najneukija, ali to mi nije smetalo. Ja sam bila sretna što sam ja, Bože, u tvojoj kući, a nije važno što radim.“[3]

S. Klara na svoj je način bila pobožna. Uvijek je najprije osigurala vrijeme za sve molitve koje si je stavila u „program“. Često i bez obzira na njihovo liturgijsko vrijeme. Za mlade je imala samo jedan savjet: ne živjeti po tijelu nego po duhu. Inače svu svoju životnu i duhovnu mudrost sažela je u tri riječi: čuvati se, izbjegavati zlo i moliti Boga za ustrajnost.

Za razliku od mnogih sestara iz njezine generacije, bila je otvorena prema nekim novostima u molitvenom životu kao spontane molitve, animirana molitva psalama i sl. Sviđalo joj se primati pričest na ruku. Tumačila je to ovako: Isus je rekao – uzmite i jedite, a nije rekao: na! Imala je i svoje poglede i na mjesto žene u Sv. pismu. Smatrala je da su muški preveli neka mjesta kako im je pasalo! (npr. kad sv. Pavao kaže da žene treba da šute na sastancima itd.). Mlađe sestre rado su je „izazivale“ da govori o ovoj temi.

Do kraja života ostala je ono što je bila, onakva kakva je uvijek bila. Zadnjih pet mjeseci života provela je na postelji – strpljiva i bez ikakvih zahtjeva. Dapače, ponavljala je: mene ništa ne boli; ustat ću ja.

Preminula je 15. ožujka 1989. u 89. godini života i 63. redovništva.[4] Pokopana je na sestarskom groblju Gruban.


[1] Fizička snaga s. Klare bila je legendarna. Do danas se prepričavaju zgode kako je mogla prebaciti „kamena s ramena” i snažnim mladićima.
[2] Usp. ŠemKon, god. 1928.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1988.
[3] A. BUBALO (razgovarala), Proslavile smo..., ZP, br. 2 (1976.), str. 9-10.
[4] K. BARBARIĆ, S. M. Klara Kozina, ZP 3 (1989.), str. 22-23; Nekrologij provincije; Sjećanja sestara.

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 173-175.)

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/