15. kolovoza 2025.
Rođena: 10. travnja 1953., Ratkovići/Kreševo, BiH
Novicijat: 12. kolovoza 1972., Bijelo Polje, Potoci 1
Prvi zavjeti: 12. kolovoza 1973., Bijelo Polje/Potoci 1
Doživotni zavjeti: 11. kolovoza 1978., Bijelo Polje/Potoci 1
Preminula: 15. kolovoza 2021., Mostar
Rođena je 10. travnja 1953. u obitelji Mije i Anđe rođ. Čuturić u mjestu Ratkovići u župi Kreševo. Roditelji su imali petero djece, a Kata bijaše najstarija. Iako su do kruha za obitelj dolazili očevim teškim radom u rudniku ugljena Breza, roditelji nisu zapuštali vjerski odgoj već su svoju djecu učili živjeti kršćanski i u strahu Božjemu. Radost djetinjstva pomutila je smrt oca koji je nesretnim slučajem nastradao na poslu, kada je Kata imala svega 10 godina. Hrabra majka nastavila je borbu za život i odgoj svoje djece. Učila ih je radu i međusobnoj slozi koja je uvijek podrazumijevala odricanje.
Iz takvoga ozračja i po svjedočanstvu naših sestara, koje su u to vrijeme djelovale u Kreševu, već zarana u Katinoj duši javilo se zanimanje za redovničko zvanje. No tek sa 17 godina dobila je majčino dopuštenje. U samostan u Bijelo Polje došla je 9. srpnja 1970. godine, a novicijat započela 12. kolovoza 1972. godine. Godinu dana kasnije položila je prve redovničke zavjete, a doživotne na blagdan sv. Klare 1978., također u Bijelom Polju.
U skladu sa svojim mogućnostima rado je prihvaćala povjerene joj dužnosti. Od prvog radnog mjesta u kuhinji franjevačkih samostana u Mostaru (1973.-1974.) i Konjicu (1974.-1977.) te župnog stana u Drinovcima (1977.-1980.) Budući da je pokazivala smisao za ručni rad i šivanje poslana je u Zagreb gdje pohađa Krojačku školu (1980.-1984.). Nakon toga dvije je godine radila u praonici rublja u franjevačkom samostanu na Šćitu (1984.-1986.). Svoje krojačko umijeće nastavila je u bjelopoljskoj samostanskoj šivaonici (1986.-1987.) da bi se već sljedeće godine odlukom prov. uprave vratila u Zagreb, gdje je uz dužnost kućne predstojnice vodila poslove prilikom obnove i dogradnje naše kuće u tadašnjoj Nevesinjskoj ulici (1987.-1990). Iz Zagreba se ponovno vratila u Konjic, gdje je do Domovinskog rata brinula za rublje samostanskog osoblja (1990.-1992.). Životni put doveo ju je potom u Međugorje i tamo je u izbjegličkim uvjetima pomagala kućnoj predstojnici brinući za ekonomiju kuće u Kovačici (1992.-1994.). Iako joj je zdravlje već tada bilo narušeno reumatoidnim artritisom, s. Kata spremo odlazi u Kiseljak i zauzeta je oko izrade crkvenog ruha i službe kućne predstojnice (1994.-2001.). Zatim je po treći put pošla u Konjic, i u sestarskoj radionici punih 10 godina nastavila vesti i šivati liturgijsko ruho (2001.-2011.). Od rujna 2011. godine pa sve do kobne prometne nesreće, 19. veljače 2012. na putu iz Kiseljaka prema Vitezu, posvetila se vršenju kućanskih poslova i adoraciji u kapelici Gospe od anđela u Kiseljaku. Otada je na neki sebi svojstven način prigrlila apostolat trpljenja i s nadom u oporavak strpljivo podnijela više od 25 operativnih zahvata, što u sarajevskoj klinici Koševo što na zagrebačkoj traumatologiji u Draškovićevoj. Sve te boli, rane i neopisivi osjećaj da je posve nemoćna, nepokretna i upućena na posvemašnju pomoć drugih, proživljavala je sa svojim sestrama. Najprije u Sarajevu i Zagrebu, a onda na bolesničkom odjelu samostana u Franjevačkoj u Mostaru.
Dok je zemaljska Crkva slavila svetkovinu Velike Gospe, s. Kata se tiho i neprimjetno pridružila slavlju ove svetkovine u vječnosti. Sljedećeg dana, 16. kolovoza 2021., nakon sv. mise zadušnice u samostanskoj kapeli u Franjevačkoj, obred ukopa obavljen je na sestarskom groblju Gruban u Bijelome Polju.
U zajedništvu s Majkom Marijom i svima svetima u svu vječnost uživala nebesku radost!