27. siječnja 2025.
Rođena: 16. siječnja 1920., Tihaljina
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 27. siječnja 1990., Bijelo Polje
Matija s. Kamila ugledala je svjetlo dana u Tihaljini, u obitelji Mate i Anđe rođ. Primorac. Kad je imala 19 godina odlučila se za redovnički poziv. U kandidaturu je primljena u Mostaru 5. ožujka 1939. Radila je u bolnici kao kandidatkinja. U novicijat je stupila sredinom rata pa su joj i prve redovničke godine ratom obilježene. Odmah nakon položenih prvih zavjeta počela je raditi u državnoj bolnici u Mostaru i tu je ostala tri godine. Jednu godinu zatim je provela na Širokom Brijegu i isto toliko vremena u Nevesinju. Godine 1948. prispjela je u zatvor s drugim susestrama suđenima na Okružnom sudu u Mostaru „u krivičnoj stvari protiv Čuljak Hijacinte i drugova.“ Proglašena je krivom zato što se „neutvrđenog dana mjeseca augusta 1945. sastala sa ustaškim odmetnicima H. M. i J. M. i to nije prijavila narodnim vlastima.“ Osuđena je na godinu i pol popravnog rada.[1] Odslužila ga je u Nevesinju.
Kasniji životni put s. Kamile vezan je za malo mjesta, odnosno zdravstvenih ustanova. Nakon izlaska iz zatvora bila je u Bijelom Polju, a zatim od 1951. u Sarajevu gdje pohađala bolničku školu. U Sarajevu je i radila do 1961. potom je otišla u Dubrovnik gdje je vršila službu medicinske sestre duže vremena, do 1975. Nakon odlaska u mirovinu dvije godine djeluje u franjevačkom samostanu Humac gdje njeguje bolesne svećenike, a od 1977. do smrti živi u Bijelom Polju.[2] I ovdje je imala priliku njegovati bolesne susestre dok joj i samoj nije bila potrebna njega i pomoć.
Sama je patila od određenih psihičkih tegoba. No to nije zamračivalo njezinu originalnost, izuzetnu plemenitost i požrtvovnost. Za bolesne je bila spremna dati i posljednji atom snage. I pokazivala je darežljivost. Rado je dijelila to što je imala. Njezina je uzrečica bila: Tko sam pojeo, vraga pojeo! K tome bila je i duhovita osoba. To se na mnogo načina pokazivalo i u posljednjim godinama njezina života. Njezine riječi i geste često su bile izvor radosti u zajednici. I inače nije dramatizirala, ako nešto nije išlo kako treba u poslu. Rekla bi: To se samo živim ljudima događa. Dakle, dok smo živi možemo i pogriješiti, ne napraviti uvijek sve onako kako želimo i kako bi trebalo. Bila je posebna i u svom molitvenom životu, netipična za svoju generaciju. Izgleda da je ona s Bogom razgovarala u „tajnosti svoje sobe“. I na svoj način, bez posebnih vanjskih očitovanja.
S. Kamila je umrla od izljeva krvi na mozak 27. siječnja 1990., a pokopana je na groblju Gruban. Često spominjemo događaje kojima nas je znala razveseliti. Vjerujemo da uživa radost lica Božjega.[3]
[1] Usp. Okružni sud u Mostaru, K: 434/48 od 28. 7. 1948.; kopija presude je u APMo, SP, 247/91.
[2] Usp. APMo, SP, 12/53; J. V, Križ kojem nije..., Katolički tjednik, br. 35(2011.), str. 5; Raspored sestara, god. 1954.-1989.
[3] Vidi: K. BARBARIĆ, S. Kamila Milas (1920.-1990.), KZ 23(1990.), str. 89-90; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 179-180.)