21. srpnja 2025.
Rođena: 15. veljače 1920., Međugorje
Novicijat: 8. rujna 1944., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1945., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 21. srpnja 1993., Zagreb (HR)
Marija s. Julijana ugledala je svjetlo dana u obitelji Mate i Vide, rođ. Sivrić, u župi Međugorje. U samostan je došla u odrasloj dobi, početkom rata, 13. rujna 1941., a u novicijat je stupila krajem rata. Prvu godinu redovništva iza novicijata ostala je u provincijalnoj kući, a zatim dvije godine provela je u našoj kući u Nevesinju i zatim godinu dana u Bijelom Polju, do prijelomne 1949. Od tada pa do smrti s. Julijana bijaše stalno u pokretu, od jedne podružnice u Hercegovini do druge u Bosni i obrnuto. Služenje na mnogim podružnicama prekidala je s nekoliko povrataka u Bijelo Polje, tada provincijalnu kuću. Na podružnicama je ostajala dvije do šest godina.
Godine 1949. kada su ostale bez svih kuća, osim one u Bijelom Polju, sestre su se razišle na razne strane, da nađu privremeno krov nad glavom, do boljih vremena. I s. Julijana je učinila tako: otišla je u župu Prisoje gdje je bio župnik njezin ujak fra Zlatko Sivrić. Obavljala je kućanske i domaćinske poslove u župnoj kući kroz devet godina. Nakon Prisoja zaustavila se u Bijelom Polju godinu dana i onda je nastavila život i djelovanje u Petrićevcu, Širokom Brijegu, Tomislavgradu i Mostaru. Od 1975. do 1990. smjenjivale su se podružnice Bijelo Polje u dva navrata i Šćit Rama također dva puta te podružnica Lepenica u Bosni. U svim župama i franjevačkim samostanima radila je kao kuharica. Godine 1990. s. Julijana premještena je u našu kuću u Bašku Vodu gdje će dočekati početak Domovinskog rata i egzodus sestara iz Bijelog Polja i Konjica. Ona je htjela i dalje biti korisna te je pošla 1992. u Zagreb na poziv župnika fra Mate Cvjetkovića koji je skrbio za novoosnovanu župu Sesvetska Sopnica u kojoj je bilo mnogo prognanika iz Bosne. S. Julijana je željela pomoći u domaćinstvu ove župe koja je nastajala. Na tom mjestu zatekla ju je i smrt u ljeto 1993. godine.[1] Nitko nije znao da ozbiljno boluje od raka niti je ona o tome što govorila. Možda i sama nesvjesna vlastite situacije. Do zadnjeg dana doslovce. Umrla je u noći između 20. i 21. srpnja 1993.
Svoje zadnje počivalište našla je u rodnoj župi. Pokopana je na groblju Srebrenica u sestarskoj grobnici.
S. Julijana molila je i služila u jednostavnosti i radosti. Sve je „začinjala“ strpljivošću i dobrohotnošću. Bila je blage i ugodne naravi. Lako se uklapala i prilagođavala u zajednici. Nije stvarala napetost na poslu. Osobito je pokazivala blagost prema najmlađima, kandidatkinjama i novakinjama koje su joj pomagale u poslu pa je zbog toga od poglavara smatrana previše popustljivom. Kad bi joj to i prigovorili, s. Julijana bi rekla: „Postrožit ću se ja, postrožit ću se.“ I naravno, to se nije nikad dogodilo. I nije bilo nikad – nema nečeg, nego – bit će. Imala je svoje vrijeme rada i odmora te cijenila jedno i drugo, sve u svoje vrijeme. Teško da bi se nešto moglo prigovoriti njezinom stavu izraženom ovako: „Bolje leći pa se naspavati nego sjedit i razmatrat pa biti na svakoga ljut.“ Možda svaki put to i nije bilo ispravno vrednovano i viđeno, ali ona nije uskraćivala nikom ono što je i sama smatrala vrijednim i potrebnim. Ostavila je uspomenu osobe o kojoj se uvijek govori sa simpatijom i nekom vrstom topline.[2]
[1] Raspored sestara, god. 1945.-1947.; 1954.-1992.
[2] A. BUBALO, S. Julijana Vasilj (1920.-1993.), KZ 26(1993.) str. 68-69; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 200-201.)