16. srpnja 2025.
Rođena: 28. rujna 1914., Međugorje
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Preminula: 16. srpnja 1994., Međugorje
Šima s. Judita iz obitelji Luke i Mare, rođ. Vidović, u samostan je došla u dobi od sedamnaest godina, 27. rujna 1931. Četiri godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon završenog novicijata i prvih zavjeta započela je raditi u mostarskoj bolnici i tu je ostala do 1944. Tada je premještena na Široki Brijeg u franjevački konvikt gdje je u sestrarskoj zajednici vršila službu predstojnice. U toj službi se zatekla i kada su partizani početkom veljače 1945. zauzeli i opustošili Široki Brijeg i pobili sve fratre koje su tamo zatekli. U tim dramatičnim trenucima i u neizvjesnosti za život sestara, s. Judita je okupila zajednicu pred Presvetim i podijelila im sv. pričest. Da Presveto ne padne u ruke ne-svetima, a i da sestre budu spremne za posljednje putovanje. Očekivale su, naime, smrt. Ipak se to nije dogodilo: s. Judita s drugim sestrama sa Širokog Brijega internirana je u Split, a smještene su na Lovret. Nakon nekoliko mjeseci, pojedinačno su se vraćale u Hercegovinu.
Kad se vratila, s. Judita je određena u Konjic gdje je bila dvije poratne godine, a zatim jedno vrijeme u Bijelom Polju i ponovno u Mostaru. Tu je nastavila raditi kao medicinska sestra u Đačkom domu i ostala do mirovine, a 1971. došla je u Bijelo Polje. Vršila je i službu provincijalne tajnice kroz tri godine (1960.-1963.) te službu provincijalne savjetnice (1963.-1969.). Sudjelovala je i na generalnom kapitulu 1962.
Nakon odlaska u mirovinu pa do 1989. godine, s kraćim prekidima, s. Judita je boravila u Americi, u Chicagu i povremeno u Canadi, s bratom fra Bertom župnikom u župi Blažene Djevice Marije zaštitnice putnika u Sault Ste Marie (Ontario). Godine 1989. s. Judita se vratila u Hercegovinu, u Bijelo Polje, dobrano načetog zdravlja. Tada je prvi put operirana, nakon što se ustanovilo da boluje od raka. Podvrgla se poslije i drugoj operaciji u Zagrebu, u Vinogradskoj bolnici. Iz Bijelog Polja je početkom travnja 1992. izbjegla u Bašku Vodu zajedno s drugim sestrama bjelopoljske zajednice. U rujnu iste godine veći dio prognanih sestara vratio se u Međugorje (Kovačica), a s. Judita je došla u Ljubuški. Bolest je sve više napredovala i prikivala ju za postelju. U studenom 1993. s. Judita je premještena u Međugorje, u zajednicu u Kovačici. Imala je dovršiti svoje dane u mjestu gdje je ugledala svjetlo dana. Umrla je na Gospin blagdan 16. srpnja 1994., a zadnje počivalište je našla na groblju Srebrenica. [1]
S. Judita spada u osobe koje nije jednostavno ispravno vrednovati. Ili bolje rečeno, lako se može vidjeti ono čega nema i previdjeti ono pozitivno što ima. Uvijek je ostavljala dojam neke čvrstine, uspravnog i otmjenog držanja, neke samosvijesti ne uvijek dobro shvaćene. Za ono što je smatrala pravednim, zauzimala se svim žarom pa makar zbog toga i trpjela. A fizičkim trpljenjem su bile obilježene osobito zadnje godine života označene teškom bolesti i jakim bolovima. Označene i predanom molitvom, utjecanjem Majci Božjoj koju je na poseban način štovala.
S. Judita bijaše od osoba čiji se lik ne zaboravlja lako.[2]
[1] Usp. ŠemKon, god. 1935.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1993.; A. BUBALO, S. Judita Dragićević (1914.-1994.), KZ 27(1994.), str. 65.-66.
[2] Vidi: Nekrologij provincije; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 215-216.)