26. travnja 2025.
Rođena: 19. travnja 1939., Kula Norinska/Bagalovići (HR)
Novicijat: 22. kolovoza 1967., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 11. kolovoza 1973., Bijelo Polje
Preminula: 26. travnja 2007., Mostar
„Kad bih zamišljao redovnicu idealne reklame Kraljevstva Božjega, onda bih nju stavio za sliku u ovom svijetu“, napisao je u izrazu sućuti povodom njezine smrti mostarski biskup mons. Ratko Perić. Nije malo onih koji će se lako složiti da je bila „jedinstvena, neponovljiva, u potpunosti dostojna imena koje je nosila – Jasna: jasna, prozračna, nepodvojena, uspravna“ (fra Tomislav Pervan). Bijaše „blaga do iznemoglosti i stroga do savršenstva, opuštena do miline i u stezi do najviših isposničkih visina“ (fra Ante Marić). [1]
Mogu nekome izgledati pretjerane ove ocjene o jednoj osobi koja je kao i svaka druga imala svoje nesavršenosti i slabosti. No, tko ju je upoznao izbliza, s tim ocjenama će se lako složiti.
Svjetlo dana Maša s. Jasna ugledala je u Kuli Norinskoj kod Metkovića u obitelji Mate i Ane rođ. Dragović. U ranom djevojaštvu Maša je počela raditi u tvornici azbesta u Pločama. Vjerojatno je tu već načeto njezino zdravlje. Njezina želja za redovničkim životom učvrstila se zahvaljujući i susretu sa s. Anastazijom Primorac u bolnici, dok je bila na liječenju u Mostaru. Nakon izvjesnih dvojbi oko prijema u samostan, zbog zdravstvenog stanja, Maša je ipak primljena u kandidaturu 13. ožujka 1966., a sljedeće godine je stupila u novicijat.
Najveći dio svog redovništva s. Jasna je provela u Bijelom Polju, sve do 1992. Bila je u maloj skupini sestara koje su posljednje, zajedno s vojnicima HVO-a napustile Bijelo Polje, u času kada su ga zauzimali četnici. Četiri izbjegličke godine, 1992.-1996. s. Jasna je proživjela u Trebižatu, u privremeno formiranoj zajednici koja se smjestila u obiteljskoj kući gđe Vese Dragićević. Tu je vršila i službu predstojnice. Naredne dvije godine živjela je u provincijalnoj kući u Mostaru, a od 1998. do smrti, također u Mostaru, u Franjevačkoj 88.[2]
Od ovog, ni po čemu posebnog životopisa, s. Jasna je „ispisala“ knjigu života prebogatu sadržajem koji može oplemeniti i ohrabriti svakog tko u nju zaviri da se za život njime nadahne.
S. Jasna je služila zajednici na mnogo načina, obavljajući povjerene joj poslove s radošću onih koji s ljubavlju rade. U prvim redovničkim godinama, od 1971. do 1975. vršila je dužnost odgojiteljice kandidatkinja. Međutim trajan biljeg ostavila je služeći kao vratarica u Bijelom Polju i kasnije u Mostaru u Franjevačkoj 88. Ona je bila „prozor“ samostana kroz koji su posjetitelji, potrebnici i namjernici gledali u našu zajednicu. Svatko tko je pokucao na vrata bio je dočekan dobrodošlicom, ljubaznošću i vedrinom s. Jasne. Imala je Duh savjeta, čudesan dar prave riječi u pravo vrijeme: dar tješenja za one koji su tražili utjehu, riječ ohrabrenja za tužne i malodušne, riječ nade. I dar slušanja je imala – k njoj su dolazili oni koje nitko drugi nije želio slušati. Izvan samostana, ali i iz samostana. Svaki čovjek joj je bio važan. Ulijevala je neku sigurnost i optimizam. Govor joj bio istinit. Nikada nije govorila ono što bi godilo uhu onih koji su k njoj dolazili zbog savjeta, u dvojbama, s pitanjima ili žalopojkama ponekad. Njezina riječ je išla u srž problema i zato nije uvijek bila ugodna, ali zato ljekovita svakako jest.
Za siromahe, bolesne i potrebite imala je posebnu osjetljivost. A takvih je uvijek bilo na samostanskim vratima. Međutim, s. Jasna je, zahvaljujući oštroumnosti kojom je bila obdarena, znala prepoznati i one koji su kucali na vrata kao tobožnji siromasi ili one koji su hinili bolest ili čak se pravili invalidima da bi dobili nešto novca zbog nekog izmišljenog razloga. Njih bi izravno ukorila držeći im male „lekcije“ o poštenju i istinoljubivosti. Ali, nakon toga, ni njih nije puštala otići praznih ruku.
S puno ljubavi njegovala je i bolesne sestre iako sama, nikada nije bila krepkog zdravlja. Kad je bilo moguće, posvećivala se i njezi bolesnih u njihovim kućama. Redovnička zajednica za nju je bila njezin dom. Ulagala je sve snage uma i srca u njezin život. Osobito je bila osoba mira. Znala je često reći da nije dovoljno biti miroljubac nego treba biti mirotvorac. Tvoriti mir i onda kad to košta. Sama je postupala tako.
Uz redovite dužnosti, s. Jasna je za potrebe zajednice izradila nebrojene ručne radove. Nikada se nije prepuštala besposlici, u njezinim danima nije bilo praznog hoda. Snagu za život crpla je iz duboke vjere i iskrene pobožnosti. Ali i iz mudrosti koju je baštinila od majke, mudrosti kojoj je kroz život samo nadodavala nove „slojeve.“
Iako je s. Jasna imala mnogo zdravstvenih poteškoća kroz cijeli život (dišni putevi, zglobovi, kardiološki problemi itd.) teško bolesna bila je nepune dvije zadnje godine života. Gospodin joj okrunio trpljenje zloćudnom, neizlječivom bolešću. Tomu unatoč, do kraja se trudila sudjelovati u molitvenom i zajedničkom životu zajednice, potpuno svjesna svoga stanja i skorog kraja. Život je voljela i u punini živjela, ali je otvorenim očima gledala u smrt. Doslovno. Sestre koje su uz nju bile u času njezina prijelaza, zadnje noći, uplakane i zbunjene nisu znale što bi. S. Jasna im je rekla: „Što vam je?! Molite se i zovnite fratra. Ja umirem.“[3]
Preminula je u noći 26. travnja 2007. godine. Uskrsnuće čeka na groblju Gruban u Bijelom Polju. U poslanici Hebrejima na jednom mjestu je zapisano: „Mnogi su i ne znajući ugostili Božje anđele.“ Mi vjerujemo da su ti anđeli s. Jasni otvorili širom vrata u prostranstvima gdje ni boli ni tuge nema. Zajednica će je pamtiti po primjeru „kršćanskog i ljudskog življenja čiji će tragovi ostati zauvijek zapisani i čije ćemo plodove još dugo ubirati.“[4]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 282-284)
[1] Ovim riječima ocrtali su s. Jasnu fra Tomislav Pervan u oproštajnom govoru, fra Ante Marić u homiliji sprovodne mise. Vidi: ZP, br. 2 (2007.), str. 41-47.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1967.-2006.
[3] Tako svjedoče s. Franka i s. Gaudencija koje su bile uz nju.
[4] Usp. Oproštajni govor prov. predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 2 (2007.), str. 42.