20. ožujka 2025.
Rođena: 6. travnja 1899., Cerno/Humac
Novicijat: 15. kolovoza 1921., Maribor
Prvi zavjeti: 16. kolovoza 1922., Maribor
Vječni zavjeti: 16. kolovoza 1925., Maribor
Preminula: 20. ožujka 1966., Bijelo Polje
Kata s. Iva rodila se u obitelji Josipa i Anice, rođ. Brkić u Cernu. Iz ove obitelji potječu još dvije sestre naše provincije – Ivine sestre, Miroslava i Blaženka. No nakon s. Ive, osim njezinih rođenih sestara, u našu Kongregaciju, odnosno provinciju, stupio je niz sestara iz iste „loze“ Vučića. Tako s. Iva, kao prva od njih, dođe kao „rodonačelnica“ sestarske obitelji Vučić!
Kata s. Iva stupila je u kandidaturu u Mostaru na blagdan Velike Gospe 1919. Vrijeme kandidature provela je u Bijelom Polju. Kao i ostale kandidatkinje prije nje, u postulaturu je stupila i početnu redovničku formaciju stekla je u Mariboru. Izgleda da se nedugo nakon položenih prvih zavjeta vratila u Mostar[1], ali se nije zadržala dugo. Poslana je u Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin), podružnicu Družbe otvorenu 1923. Ostala je tamo 4 godine i onda se vratila u Mostar, u Sirotište, gdje je ostala dvije godine. Radila je u to vrijeme kao pletačica. Gotovo cijeli život s. Ive poslije će biti vezan za Mostar i Bijelo Polje. Najviše godina provela je radeći u Napretkovu konviktu u Mostaru – po dostupnim podacima sigurno od 1930. do 1940. Godinu dana zatim bila je u Bijelom Polju kao predstojnica i potom u provincijalnoj kući u istoj službi od 1941. do 1944. Zadnju ratnu godinu, 1944./1945. (do 10. veljače) ponovno je bila u Napretkovu konviktu. Nakon toga, od 1945. živjela je u Bijelom Polju do smrti. Ovdje je ponovo, 1953.-1957., vršila službu predstojnice. Također je bila i provincijalna savjetnica u vrijeme kada je s. Benita bila provincijalna predstojnica.[2]
Rijetke su sestre o kojima se pripovijeda toliko simpatičnih, upečatljivih zgoda kao o s. Ivi. Ona je za to davala dovoljno „materijala“ jer bijaše dobrohotna, jednostavna, po onoj evanđeoskoj riječi: bezazlena kao golub i mudra kao zmija. Ove su joj, Bogom dane osobine i te kako pomagale osobito u teškim poslijeratnim vremenima kada se kao predstojnica trebala snalaziti na razne načine da sestrama priskrbi potrebno. Nastojala je uvijek ukloniti ono što bi nekom moglo smetati. Trudila se razveseliti zajednicu. Za službu predstojnice nije se smatrala prikladnom i sposobnom. No tu službu je vršila ne kao onaj tko naređuje, nego kao onaj koji moli. Nije joj bilo teško ni po više puta pitati: sestro, bi li ti mogla to i to uraditi? Ova „metoda“ ne tako uobičajena u njezino vrijeme, davala je rezultata. Nikada se nije žalila na sestre, osobito ne svećenicima. S. Iva je osvajala ljude svojom jednostavnošću i toplom riječi, sposobnošću da u svako vrijeme reagira na pravi način. Možda sve to najbolje oslikava jedna zgoda (a sličnih je bilo mnogo) iz prvih poratnih godina.
Kada je u to vrijeme trebalo naći pravu riječ u susretima sa službenicima UDBE koji su često uznemiravali sestre u Bijelom Polju zastrašujući ih, s. Iva je znala kako i s njima. Upravo vezano za jednog od njih, po zlu poznatog Osmana Ćimića – Ćimu, dugo se pripovijedao (u pomalo različitim varijantama!) događaj u kojem je s. Iva pokazala gore spomenute osobine, ali i dozu prefriganosti. Spomenuti Ćima došao je jednom i tko zna po koji put, po običaju, zastrašivati sestre, ali i uhititi s. Ivu. Bilo mu je čudno da ona na izvan ne pokazuje strah od njegovih prijetnji. Nedužno je pitala:
A, jeste li vi, gospodine, tamo (tj. u zatvoru)?
Jesam, pa što?
E, onda se ja ničega ne bojim kad ste vi tamo!
Razoružan tako, uzvratio je: Ive, Ive, huncute jedan!
S. Iva provela je kraće vrijeme u zatvoru, pod istragom, poput mnogih drugih sestara provincije. Zadnje tri godine života bila je ozbiljnije bolesna, ali strpljiva i predana. Osobine koje su je resile u zdravlju, nisu nestale ni u bolesti. Preminula je 20. ožujka 1966. u Bijelom Polju gdje je i pokopana.[3] „Cvjetići“ iz njezina života još se prepričavaju te su i danas kadri razveseliti dušu.
[1] Iz Knjige zavjetovanja vidljivo je da je 1923. u Mostaru obnovila zavjete na jednu godinu.
[2] Usp. APMo, SP, 11/54. i 38/54; ŠemKon, god. 1925.-1940.; Raspored sestara, god. 1954.-1965.
[3] Usp. S. MARINČIĆ i L. RUPČIĆ (priredile), Svaka kap jedan slap, ZP, br. 3-4(1982.), str. 29.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 95-97.)