S. M. Inocenta Mara Vasilj

S. M. Inocenta Mara Vasilj

19. prosinca 2024.

Rođena: 24. kolovoza 1920., Međugorje
Novicijat: 8. rujna 1941., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1942., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1946., Mostar
Preminula: 19. prosinca 2012., Međugorje

Mara s. Inocenta potječe iz obitelji Stipe i Ive, rođ. Pavlović. Rodna joj župa Međugorje u to je vrijeme davala brojna redovnička zvanja našoj provinciji. Kada je imala nepunih 19 godina, Mara je stupila u kandidaturu u Međugorju 8. ožujka 1939. godine. Tu su naime, već nekoliko godina prije počele svoje djelovanje Školske sestre franjevke.

Početnu redovničku formaciju s. Inocente i prve godine redovništva u cijelosti je obilježio Drugi svjetski rat. Prvih godina nakon završenog novicijata djelovala je u Međugorju. Pred kraj rata, s još četiri sestre naše provincije[1] pridružila se konvoju hrvatskih vojnika i drugih koji su se povlačili pred partizanima prema Mariboru krajem travnja i prvih dana svibnja 1945. U Mariboru je zajedno sa susestrama provela više dana u nekoj vrsti sabirnog logora. Kada su odatle puštene, s. Inocenta je kao i ostale, pošla u bivšu kuću maticu naše Kongregacije u Mariboru. Tu je bila privremena partizanska bolnica i sestre su morale u njoj raditi. U prvoj polovici 1946. i s. Inocenta se vratila u Hercegovinu, u Mostar. Radila je u kuhinji franjevačkog samostana jednu godinu, a potom je 1947. poslana u Viroviticu.[2] Ta podružnica je tada još pripadala mostarskoj provinciji, ali je sljedeće godine, odlukom vrhovne uprave povjerena bosanskoj provinciji, osnovanoj 1942. S. Inocenta i druge dvije sestre[3] tada na službi u Virovitici odlučile su prijeći u bosansku provinciju te su to pitanje uredile najprije sa s. Izabelom, vrhovnom delegatkinjom za Jugoslaviju, a potom molile i bosansku provincijalku s. Verenu Dijaković da ih primi.[4] Ona ih je i prihvatila u „duhu poslušnosti“ budući da je tako odredilo vrhovno predstojništvo.[5]

S. Inocenta je ostala u Virovitici do 1955. kada se vratila u matičnu, tj. mostarsku provinciju. Ali ne i u Hercegovinu za dugi niz godina. Poslušnost ju je odvela u Kreševo, u franjevački samostan gdje je ostala sve do 1969. Te godine je imenovana kućnom predstojnicom u velikoj bjelopoljskoj zajednici i na toj je dužnosti ostala šest godina. Nakon kratkog boravka, po jednu godinu u Konjicu i potom u Zagrebu u samostanu salezijanaca na Knežiji, s. Inocenta se vratila ponovno u Bosnu, ovaj put u Kiseljak, u našu kuću. Ostala je punih osam godina, do 1985. Može se reći da od te godine započinje pravo hercegovačko razdoblje njezina života obilježeno dvjema etapama: franjevački samostan u Mostaru (1985.-2001.) i Međugorje/Miletina, sestarski samostan od 2001. do smrti[6] koja ju je tu pohodila 19. prosinca 2012. Zemno počivalište je našla na mjesnom groblju Srebrenica.

Iza ovih kratkih i šturih biografskih podataka krije se jedan dug i bogat život. Bogat radom i trpljenjem svake vrste: dosta je samo predočiti si iskustvo dvaju ratova – Drugog svjetskog u počecima redovničkog života i ovog zadnjeg rata, 90-ih godina prošlog stoljeća, u nekom smislu i goreg, kojeg je provela u Mostaru. S. Inocenta je obavljala posao kuharice kroz dugi niz godina, ali je spremno prihvaćala i druge kućanske poslove, uvijek jednako savjesna, spremna i spretna, uslužna i susretljiva. Zajednici sestara služila je dugi niz godina i kao predstojnica – ne samo u Bijelom Polju, nego i u drugim zajednicama gdje je živjela. A ta služba, po sebi zahtjevna, bila je i još zahtjevnija u godinama neimaštine i oskudice. Ipak, s. Inocenta je uspijevala sestrama priskrbiti potrebito, jednako kao i kandidatkinjama koje su sa sestrama radile na podružnicama. Znala je vidjeti potrebe i udovoljiti im tako da često sestre nisu trebale ni pitati ono što im treba. S. Inocenta bila je osoba rada, reda, molitve i strpljivosti. Nosila je u sebi neku vedrinu i blagost te majčinski pristup ljudima. Takvu je pamte sestre koje su s njom živjele i radile bilo kao kandidatkinje bilo kao sestre.

Cijenila je svećenike na osobit način i nesebično je djelovala u njihovim kućama – sve do visoke starosti.

Zadnjih godina života u samostanu u Miletini, ostala je onakva kakva je bila uvijek: uslužna i susretljiva, spremna pomoći u svim kućnim poslovima, dok god je mogla. Pa i onda kada se počela gubiti u vremenu i prostoru. U poslušnosti vjere, hraneći se Božjom riječi, s. Inocenta ju je utjelovljavala u običnosti svakodnevnice, „ostavljajući trag nade i svjedočanstvo vjere da Bogu ništa i nitko nije nevažan i da mu je moguće po onima koji s njim surađuju od svih životnih zgoda i nezgoda činiti dobro“.[7] Ljudske i redovničke kvalitete s. Inocente svakako su zasjenile njezine slabosti koje je, kao i svaki čovjek, imala.

Zadnje mjesece života trebala je potpunu sestrinsku skrb koja joj je i iskazivana. Svoj životni advent zaključila je susretom s Onim koji uvijek dolazi i kojem ćemo svi doći u dan koji je odredio za nas.


[1] Vidi: Životopis ss. Marinke Vasilj, Tihomire Božić, Emilije Vasilj, ovdje, str. 138, 164, 203.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1945.-1947.
[3] Vidi: Životopisi ss. Filomene Dugandžić i Karoline Vidović, ovdje, str. 116 i 153.
[4] Usp. APSa, god. 1948., Pisma s. Inocente, Karoline i Filomene od 15. lipnja i 21. lipnja 1948. Iz pisama nije toliko razvidan pravi razlog prijelaza koliko je vidljivo da i osnivanje i dokidanje podružnice Virovitica od strane mostarske provincijalke nije počivalo na odredbama važećih Konstitucija.
[5] Usp. Isto, pismo s. Verene Dijaković od 9. srpnja 1948.
[6] Usp. Raspored sestara, god. 1955.-2012.
[7] Usp. Oproštajna riječ prov. predstojnice s. Franke Bagarić; O s. Inocenti vidi još: Z. JURILJ i L. BANOŽIĆ, Dijamantni jubilej, ZP, br. 3 (2001.), str. 12-13; Z. KOZINA, Biserna s. Inocenta Vasilj, KZ 44 (2011.), str. 178-179.

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 330-332.)

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/