23. svibnja 2025.
Rođena: 13. srpnja 1937., Gorica
Novicijat: 7. listopada 1956., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 8. listopada 1957., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 8. listopada 1962., Bijelo Polje
Preminula: 23. svibnja 2010., Mostar
Žena blagog pogleda i osmjeha, žena kojoj je život bio služenje i briga za druge, bez velikih, bučnih riječi – to je bila s. Imelda. Cijelog života takva je bila i takvu smo je poznavali i zapamtili.
Rođena je u brojnoj obitelji Jure i Ive, rođ. Paradžik. S njom je rođen i brat blizanac koji je umro nakon rođenja. Roditelji su joj dali ime Anka. U roditeljskoj kući odgajana je u bogoljublju i čovjekoljublju. Lako je razumjeti da se u takvoj obitelji mogla razbuditi klica redovničkog zvanja. Kao sedamnaestogodišnja djevojka Anka je došla u samostan u Bijelo Polje na blagdan Male Gospe 1954., a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat.
Nakon završenog novicijata s. Imelda je stjecala prva iskustva u apostolatu u Novom Šeheru kroz dvije godine. Kroz narednih 40-ak godina slijedile su mnoge druge podružnice. Na nekima od njih zadržavala se po godinu dana kao u župama: Banići, Gradnići, Grude i u našoj kući u Zagrebu. Po šest godina djelovala je u Veljacima (1967.-1973.) i Vitini (1980.-1986.). Nešto kraće vrijeme provela je i u župama Čitluk, Čerin i Drinovci. U franjevačkom samostanu u Mostaru radila je u dva navrata (1960.-1964. i 1986./1987.), a nekoliko godina bila je na dužnosti i u franjevačkom samostanu Slano. U provincijalnoj kući u Bijelom Polju, živjela je 1976.-1980. i također od 1987. do 1980. kada je vršila i službu kućne predstojnice. Posljednje godine svoga života proživjela je u dvije naše zajednice: u Tihaljini dvije godine (2002.-2004.) i od 2004. do kraja života u Međugorju/Miletina.[1]
Svako novo mjesto djelovanja za s. Imeldu bilo je novo iskustvo, ne toliko s obzirom na posao koji je obavljala koliko provjera i potvrda njezinih odnosa prema uvijek drugim osobama s kojima je trebala živjeti, surađivati, kojima je trebala služiti. Može se reći da je s. Imelda posvuda „položila ispit“ svoga kršćanstva i redovništva, svoje ljudskosti i sestrinstva. U svoj svagdanji, zahtjevni posao u kuhinji, utkala je brižnost, strpljivost, samozataju i dosjetljivost. Sve je to uvijek bilo „začinjeno“ blagošću i obazrivošću. Uz nju je svatko mogao biti to što jest i kakav jest. Ona je vjerovala u zrnce dobrote u svakoj osobi. Prihvaćala je sve ljude i sva stvorenja Božja kao braću i sestre.
S. Imelda je bila bogata i iskustvom trpljenja u bolesti koja ju je pohodila više puta i na više načina: operacija na kralježnici, ozbiljni problemi s vidom itd. Zadnjih desetak dana života provela je u Kliničkom bolničkom centru u Mostaru gdje je i preminula od posljedica moždanog udara na blagdan Duhova 2010. Poštivana je i njezina posljednja želja da joj tijelo počiva u groblju Gruban, u Bijelom Polju.
Pamtit ćemo s. Imeldu po blagosti kojom je „omekšavala“ drugima krutost života, po osmjehu koji je razvedravao dan onima koji su s njom živjeli i po dobroti kojom je učinila boljom cijelu našu redovničku obitelj.[2]
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1956. – 2010.
[2] Vidi još: S. M. Imelda Paradžik (Gorica, 13. srpnja 1937.- Mostar, 23. svibnja 2010.), Oproštajno slovo provincijalne predstojnice s. Franke Bagarić, Uvod u Euharistiju i homilija fra Mladena Hercega, Oproštajni govor fra Željka Grubišića, ZP, br. 2 (2010.), str. 71-74; Mila mi je baština moja, str. 129-130.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 301-302.)