13. kolovoza 2025.
Rođena: 6. rujna 1919., Međugorje
Novicijat: 19. ožujka 1939., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Vječni zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 13. kolovoza 1997., Međugorje
S. Helena, krsnim imenom Jelka rođena je u obitelji Grge i Vide rođ. Planinić u Međugorju. Mlađa je sestra s. Marinke. U kandidaturu je primljena kao šesnaestogodišnja djevojka, 20. listopada 1935. u Mostaru gdje će četiri godine kasnije stupiti i u novicijat.
Tijekom svog redovničkog života s. Helena je radila na mnogo podružnica obavljajući kućanske poslove, prije svega radeći u kuhinjama župnih kuća i franjevačkih samostana. Nakon položenih prvih zavjeta poslana je u franjevački konvikt na Širokom Brijegu i tu je ostala dvije godine. U narednim ratnim i poratnim godinama promijenila je nekoliko podružnica: bolnica u Mostaru, Trebinje i Bijelo Polje.[1] Iz Hercegovine poslušnost ju je odvela za nešto duži period (1950.-1965.), na župe: Kiseljak, Tomislavgrad, Foča kod Doboja, Koraće kod Dervente te franjevački samostan u Kreševu. U župi Koraće par godina bila je sama od sestara. Godine 1965. s. Helena dolazi u Bijelo Polje na jednu godinu, a zatim je djelovala po godinu dana u Veljacima i Grudama, potom nešto duže u našim kućama u Sarajevu, Bijelom Polju i Kiseljaku. U vrijeme dok je bila u našoj kući u Sarajevu, povremeno je odlazila u župu Čemerno gdje je obavljala domaćinske poslove. Mnogo godina kasnije znala je spominjati ovu župu s nekom vrstom čemera. Sam Bog zna kakve je ožiljke ponijela iz tog zabačenog, izoliranog mjesta gdje je živjela sama od sestara. Konačan povratak u Bijelo Polje dogodio se 1979. Tu je s. Helena provodila svoje umirovljeničke godine, već prilično načeta zdravlja. Početkom travnja 1992. s ostalim sestrama ide u izbjeglištvo u Bašku Vodu. Poput većine drugih slijedi isti put: povratak u Hercegovinu u rujnu te godine u Međugorje/Kovačica i potom naš samostan u Miletini/Međugorje. S. Helena tu završava svoj životni put i nalazi svoje zadnje zemaljsko počivalište na groblju Srebrenica, u svojoj rodnoj župi.[2]
Životni put s. Helene nije bio ravan ni lak. Prošla je mnoga iskušenja i teškoće, osobito kada je bila sama na nekim podružnicama i bez mogućnosti bliže komunikacije s poglavaricama. Neka od iskustava bila su očito teška jer ih je znala češće spominjati kao bolna mjesta svog života. Imala je i ozbiljnijih zdravstvenih problema: otvorene vene i oštećen sluh. Sve je to ostavilo traga na njoj i utjecalo na njezin način života i ophođenja u zajednici. Mi vjerujemo, da samo Gospodin poznaje ono što je u ljudskom srcu. I da će onima koji ustraju do konca, svemu unatoč, reći: Uđi u radost svoga Gospodara. Ne sumnjamo da je takav poziv čula i s. Helena.[3]
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1943.-1947.; APMo, SP, 21/54.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1997.
[3] O s. Heleni vidi još: J. BUBALO, Kita cvijeća za pola stoljeća darivanja, Sveta baština, br. 5(1989.), str. 13; Isti autor: Zlatno redovničko slavlje u Bijelom Polju, KZ 22(1989.), str. 209-211; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 232-233.)