30. studenoga 2024.
Rođena: 1. siječnja 1946., Pokojište/Konjic
Novicijat: 22. kolovoza 1967., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Vječni zavjeti. 11. kolovoza 1973., Bijelo Polje
Preminula: 3. studenog 1993., Sarajevo
Otišla je u Očev dom tako iznenada u gradu gdje je smrt pohađala mnoge tih dana i mjeseci. I svoje zadnje počivalište našla je na groblju sv. Josipa u Sarajevu. Sve da je i željela drugačije, ona ili susestre ili rodbina, iz Sarajeva, opsjedanog grada, nije bilo moguće izlaziti ni živima ni mrtvima.
Mira s. Goretti, rođena je u obitelji Pere i Mare rođ. Ilić. U samostan u Bijelom Polju Mira je primljena u kandidaturu 26. srpnja 1965. Već kao kandidatkinja poslana je u Sarajevo gdje je završila dva razreda gimnazije. Nakon toga stupila je u postulaturu i novicijat, a poslije položenih prvih zavjeta ostaje još jednu godinu u kući novicijata. Kad je 1969. otvorena podružnica u Heilbronnu, s. Goretti je poslana tamo i dvije godine je radila u Caritasovu domu za stare i nemoćne. U Sarajevo se ponovno vratila 1971.[1] i ostala do smrti. Završila je srednju medicinsku školu, a kasnije, uz posao i višu medicinsku i svo vrijeme radila je u bolnici na Koševu, na infektivnom odjelu i ortopediji. Rat 1992. zatekao ju je na tom odjelu. Ostala je u Sarajevu s nekoliko sestara tamošnje zajednice i nastavila raditi u bolnici. Teško su joj pali i odlasci sestara koje su napustile Sarajevo te odlazak iz Sarajeva njezina šefa na ortopediji dr. Bože Ljubića.
Proživljavala je sve strahote kao i drugi ljudi u gradu koji je bio opsjedan. Osobito je imala strah od bombardiranja. Na izlazu iz kuće napravila bi znak križa i izricala molitvu: „Gospodine, oslobodi me i sačuvaj od ovih zlikovaca i otkupi me.“[2] Trpjela je i od nekih drugih strahova. Radila je gotovo do zadnjega dana, svemu unatoč. Nakon svega tri dana neobjašnjive bolesti Gospodin ju je pozvao k sebi. Smještena je u bolnicu na blagdan Svih svetih, a preminula je 3. studenog 1993.
S. Goretti – medicinska sestra, posvećivala se bolesnicima svom dušom, predano i požrtvovno. Jednako u danima mira kao i u danima sarajevskog ratnog pakla kada je svaki izlazak iz kuće bio po život rizičan. Liječnica M. Mahić s kojom je s. Goretti radila, u svom oproštajnom govoru ocrtala je s. Goretti – medicinsku sestru i osobu, ovim riječima: „Pa ako je Florence Nightingale uvela u medicinu poziv medicinske sestre, onda si ti njeno najveće dostignuće. Ponekom duhovnom bijedniku iz našeg okruženja smetale su tvoje vrline jer si postala vrijednost s kojom se oni ne mogu mjeriti. Iz pećine svoje duše nanijeli su ti bol. Zračila si ljepotom duše iz svake svoje pore. Sva činjenja uvijena u ljubav, ukrašena biranim riječima, dobijala su svoj odgovor u zahvalnosti bolesnika, suradnika, prijatelja. Znala si naći pravu riječ. Djeci si se obraćala toplinom, slatkim riječima koje su topile strah u njihovu srcu“.[3] Savjesnost, požrtvovnost i spremnost učiniti usluge pokazivala je i u svagdanjem, zajedničkom životu, spremna pomoći i uraditi u kući sve što treba.
Kad se spomene s. Goretti, svima nam dođe najprije pred oči s. Goretti koja pjeva prekrasnim glasom, iz srca. Pjesma je činila dio njezine osobnosti i prepoznatljivosti. Taj dar Božji radosno je i obilno darivala Bogu u liturgiji i sestrama u zajednici u svakoj prigodi – po vlastitom poticaju ili kad bi netko zaželio čuti neku omiljenu pjesmu. Rado je bila viđena i u drugim redovničkim zajednicama zbog toga. Uz ljubav prema pjesmi gajila je ljubav prema prirodi u kojoj je nalazila tragove Božje dobrote, dar Božji čovjeku. Rado je planinarila, odlazila u šetnje na Trebević, Jahorinu i drugdje.
S. Goretti bila je tankoćutna, osjetljive savjesti. Trudila se živjeti dubok duhovni i molitveni život. Tražila je sve što joj je na tom putu moglo pomagati. I imala je potrebu podijeliti duhovna iskustva s osobama za koje je osjećala da su na „istoj valnoj dužini“. I da razumiju njezin unutarnji svijet. A taj svijet nije bio nipošto jednoznačan. U njemu je bilo s jedne strane životne radosti, ali i neke vrste tugaljivosti i melankolije; onog biti potpuno u „sada“, ali i čežnje za onostranim, duhovnim, jedino kadrim ispuniti ljudsko srce.
Iako ju je „sestrica smrt“ uzela iznenada, vjerujemo da s. Goretti nije iznenadio susret s Gospodinom koji proniče i spoznaje čovjeka prije nego bijaše „otkan u dubini zemlje.“ (Ps. 139,15). S. Goretti pokopana je na groblju sv. Josipa u Sarajevu, u grob u kojem počiva i naša s. Nedjeljka Mandić.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1967.-1993.
[2] Prema kazivanju s. Silvije Galić, 23. lipnja 2012. u Bijelom Polju.
[3] M. MAHIĆ, Govor održan nad grobom s. Marije Gorete Kozarić, ZP, br. 1(1994.), str. 17.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 210-212.)