S. M. Gema Stana Sušac

S. M. Gema Stana Sušac

7. siječnja 2025.

Rođena: 24. siječnja 1913., Crnopod/Studenci
Novicijat: 19. ožujka 1937., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Preminula: 7. siječnja 1992., Bijelo Polje

Kad je ugledala svjetlo dana u svom Crnopodu dali su joj majčino ime – Stana. Otac joj se zvao Jozo, a majka je imala djevojačko prezime Kraljević. Stana s. Gema primljena je u kandidaturu 10. lipnja 1934., a tri godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon završenog novicijata poslana je u Trebinje gdje je, uz kraći prekid, ostala do kraja, tj. do 1949. kada su sestre morale napustiti i ovu kuću. S Trebinjem, moglo bi se reći, završava prvi period života s. Geme. Drugo razdoblje, narednih 20-ak godina nije bilo tako stabilno: s. Gema vršila je svoje poslanje na više podružnica: Konjic, Široki Brijeg, Jablanica, Međugorje i Banići, u dva navrata. I u Bijelom Polju je bila u dva navrata, prije konačnog dolaska u ovu kuću 1969. Od tada do smrti tu i ostaje.[1]

Dok je bila boljeg zdravlja, na podružnicama je vršila dužnost kuharice. U poslu je bila vrlo uredna i požrtvovna. Na svoj način voljela je sve ljude. Kad je došla u Bijelo Polje, fizički krhka i slabog zdravlja, nije mogla raditi posao koji je radila do tada. No, nije mirovala – svim žarom i marom posvetila se drugom zanimanju – pčelarstvu. Naravno, njezina ljubav prema ovom poslu nadilazila je njezine fizičke snage te joj je trebala pomoć drugih osoba – sestara i osobito kućnog majstora, zaduženog za onaj najteži dio ovog posla.

S. Gema je i do danas u zajednici vrlo često spominjana osoba. Spominje ju se sa simpatijom u prepričavanju zgoda i nezgoda s njom življenih, pa i onih koje su nam bile dosadne za njezina života. U svakom slučaju, s.Gema je bila originalna. Imala je svoj stil ponašanja i ophođenja od kojeg nije odstupala. A bila je i inteligentna – znala je odgovoriti bistro na svaku situaciju i svakoj osobi. Samostanskom kapelanu koji bi je pomalo ukorio zbog njezinih zahtjeva, rekla bi: Ti si svećenik i tvoje je tješiti, a ne ružiti (grditi). Vrlo dobro je znala tko je shvaća i tko joj je spreman pomoći – takve sestre mogle su i povisiti ton kad bi s. Gema beskrajno inzistirala na nečem odmah i sad. Tada bi to prihvaćala jednostavno – jer to od njih ne boli. Znala je da će sve učiniti za nju. Također je znala i kako doskočiti svojoj potrebi za razgovorom, za druženjem. Zbog toga je najčešće odlazila kod vratarice. Kad je ne bi tamo zatekla, izišla bi vani, pred ulazna vrata samostana, i pozvonila. Znala je da će netko doći otvoriti vrata. I bezbroj drugih zgoda bilo je svaki dan.

U zadnjim godinama života, kad je i onako slabo zdravlje bivalo još slabije, s. Gema je poput djeteta, osjećala potrebu za pažnjom i ljubavlju, za sigurnošću. I za blizinom, osobito u periodima kada je smatrala da je smrt blizu. Bila je u strahu da ne umre sama. Mjesecima je hodala i govorila kako umire. Zato je njezin govor o smrti nerijetko tretiran u šaljivom tonu, a njezina duševna stanja nisu uvijek bila ispravno shvaćena niti ih je bilo lako shvatiti. No, s vremenom, ni smrt nije zadavala poseban strah i s. Gema ju je smireno dočekala, predana u volju Božju. Otpočinula je u Gospodinu 7. siječnja 1992. i sutradan pokopana na sestarskom groblju Gruban, oslobođena od svih svojih nemira. Sa svim što je bila i kakva je bila, ostavila je živu uspomenu osobe koja je bila – jedinstvena, drugačija, svoja i naša u isto vrijeme, osoba bez koje bi „galerija likova“ naše provincije bila siromašnija.[2]


[1] Usp. ŠemKon, god. 1938.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1991.
[2] M. MIKULIĆ ml, S. Gema Sušac (1913.-1992.), KZ 25 (1992.), str. 14-15; P. BAGARIĆ, Jubileji ..., KZ, 20 (1987.), str. 133-134; Sjećanja sestara.

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/