1. svibnja 2025.
Rođena: 24. rujna 1918., Međugorje
Novicijat: 19. ožujka 1939., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Vječni zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 1. svibnja 1950., Bijelo Polje
S. Gabrijela, krsnim imenom Anka, rođena je u Međugorju od oca Ivana i majke Janje, rođ. Stojić. U kandidaturu je stupila kao osamnaestogodišnja djevojka, 29. rujna 1936., a tri godine kasnije, na blagdan sv. Josipa ušla je u novicijat u Mostaru. Tu je položila i vječne zavjete 1943. godine. Tako joj je cijeli redovnički život protekao u ratnim i neposredno poratnim godinama. Prve godine nakon novicijata radila je u Banovinskoj bolnici u Mostaru. U Mostaru je također u jeku rata radila barem godinu dana u Napretkovu konviktu, a zatim, prve poratne godine 1945./1946. u Konjicu. Iza toga je bila na još dva mjesta: na Širokom Brijegu i na Petrićevcu. Posljednju godinu života provela je u Bijelom Polju[1]. I ona je bila jedna od brojnih žrtava tuberkuloze među sestrama naše provincije. Umrla je u Bijelom Polju u dobi od 32 godine života i pokopana je na groblju Gruban.
S. Gabrijela bila je po zanimanju švelja i to vrsna. Odlikovala se velikom vještinom i preciznošću u poslu. No ono što je obilježavalo s. Gabrijelu kao osobu, bila je jedna, za zajednički život tako dragocjena osobina: smisao za humor! Humor je bio njezin pristup životu i osobama među kojima je živjela, kad je bilo teško i kad je bilo lako. Zračila je radošću i na mnogo načina radost podarivala drugima: šalama, doskočicama, domišljatostima; bila je sposobna imitirati mnoge osobe itd. Ne samo to: bila je ona i osoba spremna odgovoriti svakom bez ustručavanja, kako ga spada, ali bez uvrede, uvijek začinjeno tom zaraznom vedrinom. Prijazna i fina na svoj specifičan način, uvijek je bila spremna pomoći svima u svemu.
Ove njezine osobine ostavile su dubok trag u sjećanju onih koje su je poznavale, pa i desetljećima nakon njezine smrti. Gotovo da je teško vjerovati koliko svako pitanje o njoj, svako sjećanju na nju, još i danas najprije izazove osmjeh i tek onda slijede riječi, govor o njoj.[2]
Umrla je, ali na osobit način ostala je prisutna po toj iskri života koju je nosila u sebi i koja je i danas kadra ozariti lica onih rijetkih koje ju još pamte.
I članovi njezine obitelji čuvaju uspomenu na nju i prenose je „s naraštaja na naraštaj“. Iako je prošlo više od 60 godina od njezine smrti, oni još uvijek dolaze na mjesto njezina zadnjeg zemnog počivališta na groblju Gruban u Bijelom Polju.
[1] ŠemKon, god. 1939. i 1940; Raspored sestara, god. 1943.-1947.
[2] Usp. S. MARINČIĆ, Sjećanje na pokojnu s. Gabrijelu Sivrić, ZP, br. 1(1974.), str. 22.; Sjećanja s. Valerije Ilić, s. Danijele Sušac i s. Eugenije Bebek.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 69-70.)