11. lipnja 2025.
Rođena: 18.prosinca 1896., Cerno/Humac
Novicijat: 15. kolovoza 1917., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1918., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1924., Maribor?
Preminula: 11. lipnja 1968., Bijelo Polje
U svoj svojoj jednostavnosti i priprostosti bila je posebna. Nipošto osoba koju ćeš baš svaki dan ili često sresti u samostanu. U kolektivnom pamćenju naše zajednice, njezine životne zgode i nezgode prešle su u legendu.
U obitelji Nikole i Ive rođ. Vučić, u Cernu, primila je kršćanski odgoj i tu je zasijana klica njezina duhovnog zvanja. U kandidaturu je ušla kao osamnaestogodišnjakinja, 17. travnja 1914. godine. Dvije godine kandidature je provela u Bijelom Polju. Nakon toga, kao i ostale u to vrijeme, početnu redovničku formaciju primila je u kući matici u Mariboru gdje je bila od 1916. do kraja 1918. Pomagala je u vojnoj bolnici smještenoj u prostore kuće matice. Nakon položenih zavjeta vratila se u Hercegovinu, u Bijelo Polje, gdje će ostati do 1923. godine.[1] O mjestu i vremenu polaganja vječnih zavjeta dostupni podaci se ne slažu.[2] Smatram ipak gore naznačeni datum točnim jer je s. Franjka, nakon obnavljanja zavjeta tri puta na jednu godinu, obnovila zavjete na tri godine 15. kolovoza 1921. što je i vlastoručno potvrdila potpisom u Knjizi zavjetovanja naše provincije. Nakon ovog trogodišta polagani su, u to vrijeme uobičajeno, vječni zavjeti.
Godine 1923. otvorena je podružnica u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu. Bila je to neka vrsta sirotišta za stare i nemoćne. S. Franjka je poslana tamo sa s. Paskalijom Neuwirth. One su bile prve, a malo kasnije pridružile su im se i druge tri sestre.[3] Prema dostupnim podacima, čini se da je s. Franjka ostala u Zrenjaninu do 1929. Godinu dana zatim radila je u internatu franjevačke gimnazije u Visokom, na podružnici otvorenoj upravo 1929. Nakon Visokog život i djelovanje s. Franjke bili su vezani za Hercegovinu.
Obavljajući razne kućanske i druge poslove, prošla je više mjesta: Široki Brijeg, franjevački konvikt te Trebinje, gdje se zadržala šest godina (1932.-1938.); od tada do kraja rata bila je u provincijalnoj kući u Mostaru. Odatle je često, širom tadanje Jugoslavije, odlazila sabirati milodare za sirotište. Upravo po toj „djelatnosti“ ušla je u pamćenje i pripovijedanje zajednice. Prve poratne godine proživjela je u našoj kući u Međugorju. Nakon oduzimanja kuća provincije, s. Franjka se nastanila u jedinoj preostaloj, u Bijelom Polju.[4]
U njezinom krupnom tijelu „obitavalo je“ jednako veliko srce: za sirote za koje je skupljala milodare i uvijek bila spremna poniziti se za njih. Imala je srca za susestre – željela je da se vesele uvijek, ako ne drugačije ono barem na njezin račun. I sama se rado šalila na vlastiti račun. Općenito radovala se ljudima i malim, neznatnim stvarima, zahvalna Bogu i ljudima za sve što je od njih primala. Sačuvala je do smrti jednostavnost i priprostost koju je donijela iz roditeljskog doma i u tome bila sretna.
O s. Franjki se pripovijeda mnoštvo događaja u kojima je dolazila do izražaja njezina ugodna narav, njezina prostodušnost i poniznost, strpljivost i ljubav. Za ilustraciju navodim jedan od događaja iz prošnje. Jednom je tako molila milodare za Sirotište. Gospodin kojeg je molila nije se ponio gospodski, napao ju je grubim, uvredljivim riječima. Slušala je šuteći. Kad je ovaj prestao, s. Franjka mirno je rekla: Dobro, to je bilo za mene. A sada, molim vas, nešto za moju djecu. Iznenađen i posramljen, ostao je čas šuteći i onda joj udijelio nešto novaca i dao jednu krunicu – da se pomoli kadgod za njega.
Zadnjih dvadesetak godina života s. Franjka provela je u Bijelom Polju, svojoj posljednjoj životnoj postaji. Tu je našla i svoje ovozemno počivalište. Iako već odavno nije među živima, ona živi po iskricama života oličenog u bezbrojne zgode i nezgode, šaljive i one koje je trebalo otrpjeti, a koje se prenose „s naraštaja na naraštaj“. I uvijek mogu nešto poručiti, nešto posvjedočiti o životu koji zna biti tako velik u neznatnosti.[5]
[1] Usp. APMo, SP, 10/54. i 40/54.
[2] U našoj kartoteci stoji: 16. kolovoza 1922. u Bijelom Polju! Prema podacima navedenim u Mariborskoj provinciji stoji da je vječne zavjete položila 15. kolovoza 1922., ali ne piše gdje.
[3] Usp. S. KODRIČ – N. PALAC, Školske sestre franjevke..., str. 215.
[4] Usp. APMo, SP, 19/54. i 40/54. Raspored sestara, god. 1954.-1967.
[5]S. MARINČIĆ i L. RUPČIĆ (priredile), Svaka kap jedan slap, ZP, br. 3-4(1982.), str. 28; Sjećanja sestara; Nekrologij provincije.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 100-101.)