2. ožujka 2025.
Rođena: 24. svibnja 1939., Jaklići/Rama Šćit
Novicijat: 22. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 13. kolovoza 1969., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 11. kolovoza 1974., Bijelo Polje
Preminula: 2. ožujka 1983., Zagreb
Životni i redovnički vijek s. Florijane bio je, ljudski gledano, prilično kratak. Započeo je u obitelji Tome i Anuše, rođ. Mišura u Jaklićima gdje je rođena. U samostan je došla 10. rujna 1966., a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat. Cijeli svoj redovnički život provela je u našim kućama: u Bijelom Polju dvije godine nakon polaganja prvih zavjeta, godinu dana u Sarajevu, dvije u Konjicu i od 1974. do kraja života u Širokom Brijegu.[1]
S. Florijana stalno je imala zdravstvenih problema, osobito bronhitis i plućne upale što ju je iscrpljivalo. No unatoč tome, velikom voljom predavala se svojim svagdanjim zaduženjima. Bavila se svim kućanskim poslovima, ali joj je glavno zanimanje bilo ručno i strojno pletenje. Bila je to djelatnost kojom su u neka prošla vremena pojedine naše kućne zajednice priskrbljivale sredstva za život. U ovom poslu s. Florijana je bila poduzetna i stručno se dobro izvještila. Zbog stručnosti i ljubazne susretljivosti, imala je uvijek više narudžbi nego raspoloživog vremena. Bila je svjesna ozbiljnosti svog zdravstvenog stanja i činjenice da mora „u polovici dana svojih otići“ (Iz 38,10) Posljednje svoje dane proživjela je u bolnici za plućne bolesti na Jordanovcu u Zagrebu gdje je i preminula 2. ožujka 1983. Sutradan je njezino tijelo prevezeno u Bijelo Polje. Ispraćaju ispred bolnice nazočile su sve sestre naše provincije koje su tada živjele u Zagrebu, prijatelji, znanci i drugi.
Prirodnost i jednostavnost koju je donijela iz roditeljskog doma zadržala je cijeli život. Imala je smisla i za humor i rado je prihvaćala šale i na vlastiti račun. Njezina pobožnost bila je iskrena, stvarna. Na poseban način se očitovala u bolesti – ne samo u strpljivom podnošenju nego i u prikazivanju svojih patnja za mjesnu Crkvu u Hercegovini i za našu provinciju. Iako je i sama bila bolesna, rado je posjećivala bolesnike i činila im usluge. I druge je poticala na takav odnos prema bolesnima. O njoj su dali ovakvo svjedočanstvo oni koji su polovicu njezina redovničkog života živjeli s njom:
„Sestra Florijana živjela je tiho i s potpunim predanjem u Božju volju. Danomice je bila svjesna Božje ruke na svom ramenu. Njezin je život bio bogat evanđeoskim sadržajem. Svoje patnje i boli podnosila je strpljivo i velikodušno. Dapače je i zaboravljala na njih, pomažući nesebično drugima. Nije se bojala smrti, jer je duboko vjerovala da je smrt samo prijelaz u puninu života. Krist je bio izvor njezine snage na zemlji pa će on biti i izvor njezine trajne radosti na nebu.“[2]
Vjerujemo da tu radost uživa u punini.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1969.-1982.
[2] Ž. ILIĆ, S. Florijana Novaković (1939.-1983.), KZ 16 (1983.), str. 52.; T. GRGIĆ, Hvala ti!, Sveta baština, br. 5 (1983.), str. 15; M. MIKULIĆ ml, Smrti nitko nije mlad (Spomen na s. Florijanu Novaković), ZP, br. 1 (1983.), str. 20.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 141-142.)