8. veljače 2026.
Rođena: 15. veljače 1908., Čitluk
Novicijat: 19. ožujka 1934., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Preminula: 8. veljače 1986., Bijelo Polje
Anica s. Filomena rođena je u obitelji Pere i Janje, rođ. Pehar u Čitluku. U samostan u Mostar je došla u odrasloj dobi, 15. studenog 1931. Tri godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon položenih prvih zavjeta, kroz prvih dvadesetak godina svog redovničkog života, s. Filomena je djelovala na više podružnica, obavljajući razne kućanske poslove: konvikt na Širokom Brijegu (1934.-1939.), Napretkov konvikt u Mostaru (1939.-1941.) kao bolničarka u oba konvikta, naša kuća na Širokom Brijegu kao pomoćna učiteljica (1941.-1944.),[1] u godinama poslije Drugog svjetskog rata gotovo cijelo desetljeće u Virovitici gdje je vršila i službu kućne predstojnice (1945.-1948.; 1949.-1953.). Podružnica Virovitica do 1948. pripadala je mostarskoj provinciji, a te godine, odlukom Vrhovne uprave pripala je bosanskoj provinciji. S. Filomena, a također i s. Karolina Vidović i s. Inocenta Vasilj tražile su i dobile dopuštenje prijelaza u bosansku provinciju.[2]
S. Filomena ostala je u bosanskoj provinciji do sredine 50-ih godina. Nakon povratka radila je jedno vrijeme u mostarskoj bolnici (Dispanzer). Godinu dana, 1956./1957. zajedno sa s. Darinkom Jovanović, vodila je kućanstvo u domu predsjednika Komisije za vjerska pitanja, Vlade Šegrta. U mirniji period, barem što se tiče posla i mjesta boravka, ulazi 1957. kada počinje raditi u bolnici u Sarajevu. Tu ostaje do mirovine 1974. Godinu dana nakon umirovljenja provest će u Kiseljaku, a onda, od 1975. do kraja života u Bijelom Polju.[3]
Ne susreću se baš često tako dinamične i poduzetne osobe poput s. Filomene. Znala je riskirati, ali i žrtvovati se za zajedničko dobro. Osobito je to pokazala 60-ih godina kada je vodila radove oko proširenja i dogradnje kuće u Sarajevu. Ostala je tu sama stanovati, jedno vrijeme i pod vedrim nebom spavala, da bi čuvala gradilište i materijal! Druge su naime, otišle u privremeni smještaj kod franjevaca na Bistriku. Upravo u kući u Sarajevu ostavila je traga. U dva navrata tu je vršila i službu kućne predstojnice (1961.-1966. i 1968.-1971.). S. Filomena, općenito, prihvaćala je život takav kakav jest, sa svim što nosi, svjesna njegove mijene. To je jednostavno izrazila u razgovoru povodom 50. obljetnice redovništva: „Kad mi je lijepo, onda mi je lijepo. Kad mi je bilo teško, onda sam govorila: komu je teško, bit će mu lakše.“
Duge godine pobolijevala je, bila je srčani bolesnik. Imala je nekoliko srčanih udara, ali nije se predavala lako. Štoviše, znala je i s dozom duhovitosti prihvaćati svoje stanje i dopustiti drugima da ga tako prihvaćaju. Osobito je to došlo do izražaja kad je zadnje godine imala pogođen centar za govor te nije mogla izgovoriti ono što je željela, iako je znala što želi. U takvim situacijama bi govorila: Puška ga ubila, ne da se reći. Smrti se nije bojala i o njoj je govorila kao o nečem naravnom. Priželjkivala je smrt koja bi se sastojala u – zaspati i gotovo. Takvu smrt je i imala. Zaspala je u zoru 8. veljače 1986. u 78. godini života i 52. redovništva. [4]
Uskrsnuće čeka na groblju Gruban gdje je pokopana.
[1] Usp. ABOM, br. 440/53.
[2] Usp. APSa, Pismo - molba za prelazak u bosansku provinciju i pismeni odgovor provincijalke s. Verene Dijaković od 9. srpnja 1948. Iz pisama se ne vidi što je stvarni razlog prijelaza, ali se vidi da se o toj „temi“ usmeno razgovaralo i prije pismene molbe; razloge zacijelo treba tražiti i u tadanjoj situaciji u mostarskoj provinciji, a možda i strahu – upravo su bila u jeku zatvaranja sestara u Mostaru.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1956.-1985.
[4] O s. Filomeni vidi: J. V, Križ kojem nije nedostajalo kušnji – 60 godina rada i pola stoljeća u svom domu sestara franjevki sv. Obitelji, Katolički tjednik, br. 35 (2011.), str. 5; S. LIDIJA (razgovarala), Uz pedesetu obljetnicu redovničkog života, ZP, br. 1-2 (1984.), str. 24; R. HRKAĆ, S. Filomena Dugandžić (1908.-1986.), KZ 19 (1986.), str. 154-155.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 160-161.)