8. veljače 2025.
Rođena: 26. listopada 1919, Vitina
Novicijat: 19. ožujka 1939., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Vječni zavjeti. 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 8. veljače 2012., Mostar
Životni put s. Eugenije započinje u Vitini, u obitelji Andrije i Stane, rođ. Boras. Na krštenju je dobila ime Šima. Ovo ime će promijeniti u Mirjana mnogo godina kasnije. Imala je jednog mlađeg brata koji je umro kao dijete. Majku je izgubila kad je imala malo više od tri godine. U roditeljskoj kući mala je Šima živjela do sedme godine. Tada ju je otac doveo u Sirotište sv. Franje u Mostaru. Tu je odrastala, odgajana i pohađala školu – osnovnu, Stručnu učiteljsku te kasnije tečajeve daktilografije i računovodstva. Otac joj je zbog službe (bio je žandar) premještan u razna mjesta ondašnje države pa je s njim mogla održavati kontakte samo povremeno. Kad je imala 17 godina s. Eugenija je izrazila želju da stupi u kandidaturu i tako se pripravlja za redovnički poziv u kojem je vidjela svoj put. Bila je primljena u kandidaturu 29. lipnja 1936. Neko vrijeme kandidature provela je i u Nevesinju. Od 1937. do 1941. živi u provincijalnoj kući, a zatim u Trebinju do 1944. poučavajući u tamošnjoj Stručnoj školi naših sestara.[1]
Godine 1944., u rujnu, premještena je u Mostar, u provincijalnu kuću gdje ostaje do kraja siječnja 1945. Kako je situacija bivala sve teža i partizani se približavali Mostaru, provincijalka s. Gašparina potaknula je neke od mlađih sestara da se povuku prema Zagrebu, na sigurnije. Tako je i s. Eugenija pošla, ali ne odmah u Zagreb nego do Vareša, u kuću sestara bosanske provincije. U Zagreb je došla krajem veljače 1945., kod oca i maćehe. Mislila je: pričekat će priliku da se vrati u Mostar. No, ta prilika nije došla. Kako je s. Eugenija poznavala od ranije sestre splitske provincije koje su bile u Vrbanićevoj ulici, i na Sv. Duhu, u franjevačkim samostanima, otišla ih je posjetiti. One pak, vidjevši da je slobodna od obveza zamole je da im pomogne malo njegovati ranjenike u Krajiškoj ulici. Tamo je jedna škola bila pretvorena u bolnicu Pavelićeva tjelesnog zdruga. Iako nestručna i sa strahom, pomagala je u onom što je mogla, oko dva mjeseca. I onda, početkom svibnja, točnije 6. svibnja, svi su se povlačili pred partizanima prema Mariboru. Prošla je s ostalima dramatične trenutke na tom putu koji je uključivao Celje, Slovenjgradec, Dravograd, Maribor i povratak u Zagreb. Sve u svibnju! Na tom putu je vidjela scene koje nikada nije mogla zaboraviti, osobe koje se nikada više nisu vratile svojim obiteljima. I ostala je bez svih svojih stvari. Nakon povratka u Zagreb, nekoliko tjedana je bila u kući hercegovačkih franjevaca u Hercegovačkoj ulici i kuhala za njih iako nije znala puno o tom poslu. Ostalo vrijeme do kraja kolovoza bila je s ocem, a u rujnu se vratila u Mostar.[2]
Nakon povratka s „Križnog puta“ do 1949. živi u Mostaru, u provincijalnoj kući. Kada su sestre morale napustiti tu kuću, razišle su se na razne strane. One mlađe, uglavnom kod rodbine. Kako je u to vrijeme otac s. Eugenije živio u Zagrebu, ona je pošla tamo. Zacijelo, nije mislila ostati dugo. A ostala je malo manje od tri desetljeća! Od 1949. do 1975. radila je u računovodstvu Croatia-osiguranja gdje je stekla i mirovinu. Živjela je redovnički i bez redovničkog odijela. Sa zajednicom je održavala trajno vezu i pomagala je svojom zaradom. Zagreb je do kraja života zauzimao posebno mjesto u njezinu srcu. Za vrijeme ovog dugog boravka s. Eugenija je promijenila više mjesta stanovanja i bila je sretna kada je provincija kupila vlastitu kuću u Zagrebu. U njoj je stanovala jedno vrijeme. A kad je od ustanove u kojoj je radila dobila mali stan, odlazila je tamo samo spavati. Inače sve vrijeme je provodila u našoj kući, uređivala cvjetnjak i uključivala se u zajednički život koliko su joj radne obveze dopuštale.
Zagreb je ostavila, ne laka srca, kada je 1975. otišla u mirovinu, a bila je iste godine izabrana i za zamjenicu provincijalne predstojnice. Te godine došla je u provincijalnu kuću u Bijelo Polje i posvema se posvetila služenju zajednici. Kroz jedno šestogodište uz službu provincijalne zamjenice obavljala je i dužnost provincijalne tajnice (1975.-1981.). Nakon toga, kroz dva šestogodišta vrši službu provincijalne ekonome. U svim tim poslovima, osobito ekonomskim, pokazivala je savjesnost, preciznost i odgovornost. A to je tražila i od drugih – osobito kad se radilo o upravljanju novcem. U Bijelom Polju je ostala do 1992. kada je preselila u Mostar, u novokupljenu kuću u koju se smjestila provincijalna uprava. Tu je i ostala do 2003. kada je prešla u Franjevačku 88, u Mostaru. Zdravlje ju je postupno napuštalo, ali gotovo do kraja života zadržala je izvjesnu pokretljivost, makar i uz pomoć „hodalice“. Tako je mogla doći i u kapelu na sv. misu, na klanjanje i zajedničku molitvu što gotovo nikada nije propuštala. Sve do pred samu smrt.[3]
S. Eugeniju karakterizirali su rad, red i molitva. Njena pojava ostavljala je dojam nepristupačnosti i strogosti. U isto vrijeme izazivala je respekt zbog svoje odmjerenosti, uljuđenog ophođenja, smirenosti i gospodarenja riječima: nije se razmetala u govoru i nije loše govorila o drugim osobama. I nije dolazila u konflikt. Mi koje smo s njom živjele u vrijeme studija u Zagrebu sjećamo se da smo dobivale prijekor (od malo riječi) samo ako smo ubrale koji cvijet iz cvjetnjaka koji je uređivala. Cvijeće je bilo njezina velika ljubav. Znala nam je reći: gledaj i uživaj, ali ne diraj! Tako je bilo i u Bijelom Polju gdje je s. Eugenija svaki trenutak izvan službenih poslova posvećivala uređenju samostanskog klaustra. Zahvaljujući najviše njoj, dva puta je samostan dobio nagradu od „Parkova i nasada“ za najljepše uređeni dvorišni prostor, odnosno najljepši izgled zgrade (1978. i 1979.) Ona pak, zaslugu za to pripisivala je svima.[4]
Ljubomorno je čuvala cvjetne nasade od mačaka i ptica: grančicama drače pokrivala je teren gdje bi zasijala ili zasadila cvijeće dok malo ne uzraste i ojača. Kad je uzraslo, čuvala ga je od nas sklonih malim „krađama“: mislile smo – ubrati samo jedan-dva cvijeta, neće to ni primijetiti s. Eugenija. A ona je primijetila! Uvijek. I ponavljala: cvijeće je za gledanje i divljenje. Naravno, to nam se baš uvijek i nije dopadalo, ali bilo je nemoguće ne poštivati takvu ljubav i predanost.
Bilo je u njezinu životu nešto obrednog: stvarima i postupcima davala je neku posebnu formu, imala određeni način ponašanja bilo da je radila, bilo da se družila uz kavu s osobama koje su joj bile blize, bilo da je u slobodnim trenucima igrala scrable ili šah, igre u kojima je zaista uživala. I točno vrijeme ulazilo je u njezin „obred“. Nekada je to moglo izgledati i pretjerano, previše nekog „protokola“. Što je bivala starija sve više smo se mogle s njom šaliti na taj račun. Možda je, u vrijeme njezine bolesti, nešto teže bilo ispuniti sve ono kako je ona željela i zamislila, u vrijeme kako je mislila da treba biti. U svakom slučaju bila je posebna i obilježila je jedno razdoblje života naše provincije.
Zadnje tjedne svoga života bila je zaokupljena nekom vrstom revizije života. Kao da je željela sažeti u sebi, staviti sve na svoje mjesto, ono što je obilježilo njezin život i njezinu osobnost. Mirna u sebi i u miru sa svima, umrla je sretna što je i izrazila gotovo klikćući: „Tako sam sretna, danas sam najsretnija u životu.“[5]
Njezin životni put od ranog djetinjstva obilježen je ranjivošću i činjenicom da je otrgnuta od obiteljskog stabla tako rano. Kao da je bila sama na svijetu. I njezin pokop u Bijelom Polju bio je drugačiji od svih pokopa koje naša generacija pamti. Zbog velikog snježnog nevremena na njezin zadnji ispraćaj došle su samo sestre iz Mostara, njih nekoliko i „šačica“ Bjelopoljaca, pozvanih da pripreme grob i spuste lijes. Pokop je bio kao pokop siromaha iz filmova. Mi koji smo je poznavali znamo da je njezin život bio bogat ljubavlju, predanošću zajednici, pouzdanjem u Boga koji je, vjerujemo, darovao s. Eugeniji sve ono za čim je u životu čeznula.
[1] Usp. APMo, SP, 10/53.
[2] Usp. Razgovor s. Eugenije s postulatorom kauze „Fra Leo Petrović i ostali“, fra Miljenkom Stojićem, u Mostaru 13. studenog 2008.
[3] Raspored sestara 1943.-1947.; 1954.-2012.
[4] Usp. E, Nagrade u prave ruke, ZP, br. 4-5(1978.), str. 11.-12.; Priznanje za najljepši izgled zgrade, ZP, br. 5-6(1979.), str. 7.
[5] Prema svjedočenju sestara koje su nazočile njezinim zadnjim danima. O s. Eugeniji vidi: S. M. Eugenija Bebek (Vitina, 26. listopada 1919. - Mostar, 8. veljače 2012.); Oproštajno slovo provincijalne predstojnice s. Franke Bagarić; Homilija fra Ante Marića, ZP, br. 1 (2012.), str. 45-47; Z. KOZINA, S. Eugenija Bebek (Vitina 1919. - Mostar, 2012.), KZ 45 (2012.), str. 79-81.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 319-322.)