30. kolovoza 2025.
Rođena: 14. ožujka 1918., Međugorje
Novicijat: 19. ožujka 1936., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1937., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Preminula: 30. kolovoza 2010., Bijelo Polje
Danica s. Emilija odrastala je s četiri brata i četiri sestre u obitelji Andrije i Lucije rođ. Soldo u Međugorju. Obitelj je ostavila 8. rujna 1930. kad je imala dvanaest godina i došla u samostan naših sestara u Mostaru. O počecima svoga poziva sama pripovijeda ovako:
„Kad sam osjetila redovnički poziv nisam znala kako i kamo poći, gdje doći, kome se prijaviti. Pokojna s. Marinka (Vasilj) i ja silno smo željele ići u samostan. Učiteljica nam je govorila da smo premlade, ali mi smo htjele ići, i gotovo. Ja ne znam što me tada toliko vuklo, ali sigurna sam da me je Bog tada uzeo za ruku i nikad me više nije pustio.“[1]
Zaista, Bog ju nije više pustio, ali ju je vodio ne lakim i ne ravnim putevima. U vrijeme kandidature Danica je dopunila obrazovanje: u Trebinju je završila Stručnu djevojačku školu, a kroz vrijeme postulature u koju je stupila 1935. radila je i u mostarskoj bolnici. Nakon završenog novicijata premještena je u Konjic gdje je radila u zabavištu, obavljala sakristanske poslove i pomagala u pripremi djece za prvu pričest. Uoči rata, 1940. s. Emilija je poslana u Široki Brijeg gdje je radila u tek otvorenoj ćilimarni Ženske stručne škole naših sestara.
Za vrijeme boravka u Širokom Brijegu jednu školsku godinu, 1941./1942. radila je i kao učiteljica u pomoćnoj školi u Dobrkovićima. U ovim godinama privatno je položila i realnu gimnaziju u Mostaru. Jednu godinu, 1943./1944. provela je u Zagrebu na nekoj vrsti doškolovavanja, završivši peti razred stručne učiteljske škole. Bila je to dopuna Stručnoj školi koju je ranije završila u Trebinju. Vratila se u Mostar.[2] Početkom godine 1945. zatekla se u Međugorju gdje je čula i vijest o ubojstvu s. Regine i drugih u Čapljini. Bližio se kraj rata. U partizanske ruke padala su posljednja naselja. S. Emilija, zajedno s još nekoliko sestara poslana je u Vareš koji je izgledao kao sigurnije mjesto. No to nije bilo tako i one su produžile prema Zagrebu pridruživši se konvoju hrvatskih ranjenika i drugih izbjeglica koji su se povlačili pred partizanskim jedinicama prema Zagrebu, odnosno dalje prema Mariboru. Narednih šest godina u životu s. Emilije jedno je uzbudljivo razdoblje, puno obrata i bogato patnjom.
U Mariboru se našla u sabirnom logoru gdje je cijeli konvoj blokiran, odnosno zaustavljen. Partizani koji su ih držali zatočene, svaku su noć dolazili i odvodili neke osobe koje se više nikad nisu vratile. Sestrama su ipak dopustili nakon trinaest dana da mogu ići u svoj samostan u Mariboru, zapravo u kuću maticu. Tamo su partizani imali organiziranu svoju bolnicu. S. Emilija i druge naše sestre s njom, kao i veći broj naših sestara Slovenki bile su prisiljene raditi u toj bolnici. Trajalo je to nekoliko mjeseci, do veljače 1946. a onda su morale napustiti rad, vjerojatno po naređenju s „višeg mjesta“. U prvoj polovici 1946. s. Emilija se vraća u Hercegovinu, a onda je poslana na Petrićevac gdje ostaje jednu godinu. Iza toga kraće vrijeme je u našoj kući u Širokom Brijegu, potom u Konjicu gdje je dočekala 1949. i izgon iz kuće koja je bila oduzeta. Iz Konjica je došla u Bijelo Polje, jedinu preostalu, neoduzetu kuću. Kako tu nije bilo mjesta, s. Emilija je kao i druge mlađe sestre, otišla k roditeljima u Međugorje. U roditeljskoj kući nije ostala dugo nego je otišla u zajednicu sestara u Virovitici. Tamo se nalazila s. Filomena Dugandžić i zahvaljujući njoj s. Emilija se zaposlila u jednom poduzeću radeći na fakturi. Međutim, nije radila dugo, svega šest mjeseci. Po nju su došli agenti iz Mostara i uhapsili je 7. studenog 1949. i prebacili u mostarski zatvor Ćelovina. Tu je prošla pravu torturu: prijetnje, udarce, boravak u samici bez odjeće (samo u donjem rublju) i stalne pritiske da smišlja laži – gdje je bila, s kim se sastajala u Mariboru itd. Izdržala je sve, odlučna umrijeti radije nego biti uzrokom da netko bude zatvoren zbog koje njezine riječi. Osudili su je na godinu dana, a jedna od „krivnji“ bilo je i pričanje viceva na račun Tita i OZNE, koje je navodno pripovijedala zatvorenici-špijunki koju su joj smjestili u ćeliju. Na izdržavanje kazne poslana je u Stolac i tamo ostala dva mjeseca, a onda je ponovno vraćena u Mostar. Nakon žalbe na postupak puštena je na slobodu i otišla je u Međugorje k svojima. Ponadala se da je sa zatvorom završeno. No, nakon tri mjeseca, došao je po nju zloglasni isljednik Ćima (Osman Ćimić) i opet se našla iza brave. Opet je uložila žalbu na postupak i bila tada prebačena u zatvor u Sarajevo. Opet ispitivanje i zastrašivanje: gdje si bila, što si radila kroz ona tri mjeseca slobode itd. Nakon tri mjeseca puštena je na slobodu.[3]
Od 1951. do 1993. aktivno je razdoblje života s. Emilije i njezinog služenja Crkvi i ljudima. Najveći dio tog vremena provela je na podružnicama u Bosni: u župama Ivanjska, Barlovci, Lepenica te u franjevačkom samostanu i župi Kreševo u dva navrata po šest godina (1969.-1975.; 1977.-1983.). Radila je kao vjeroučiteljica i voditeljica crkvenog pjevanja. Bio je to apostolat koji je mogla vršiti zahvaljujući talentima koje joj je Bog dao, ali i osposobljavanju kroz glazbene i katehetske tečajeve. U Bosni je također lijep broj godina radila i u dva Doma za retardiranu mladež – onom u Kreševu, jednu godinu te u Prijedoru kroz pet godina. U Prijedoru je također vodila crkveno pjevanje u župi. Bosansko razdoblje svoga djelovanja prekinula je samo za dvije godine koje je provela u Banićima.
U Hercegovinu se vratila 1983., u našu kuću u Širokom Brijegu odakle se premjestila u franjevački samostan na Širokom Brijegu gdje je ostala tri godine. Odatle je otišla u župu Vitina gdje je djelovala od 1987. do 1993. Od tada pa kroz sljedećih 12 godina živi u Ljubuškom, a onda je prešla u Međugorje 2004. Krajem 2006. premještena je u Bijelo Polje gdje će provesti posljednje godine života.[4] Tu je našla i svoje zadnje počivalište.
Dugi i bogati život s. Emilije crpio je snagu iz vjere, iz euharistije, a hranio se postojanom molitvom i pobožnošću u kojoj je povlašteno mjesto imala Majka Božja. Može se reći da je u njezinu životu, nevolja rađala postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom (usp. Rim 5,3). Svoje posljednje dane živjela je osjećajući da je voljeti i biti voljen od Boga i ljudi najljepše što se čovjeku može dogoditi. A njoj se to, po vlastitim joj riječima, dogodilo. Zato je mogla sa zahvalnošću izreći molitvu: „Presveta Djevice Marijo, majko moja, milo mi je doći k tebi u predvečerje moga života. Tebi posvetiti svoje posljednje godine (...) Molim Te primi moj prinos vremena i sve moje žrtve i patnje (…) Sve ih posveti, Majko moga Boga.“ [5]
H. Nouwen je zapisao na jednom mjestu: „Ljubav, čista ljubav koju darujem ili mi je darovana, daje mi slobodu da umrem.“ U toj slobodi i s. Emilija je završila svoje dane.
[1] Usp. Z. PETROVIĆ, Biserne sestre, KZ 39(2006.), str. 173.
[2] Podaci za ovaj period života s. Emilije navedeni su prema šematizmima kongregacije za god. 1937.- 1940. i prema autobiografskom zapisu s. Emilije napisanom 21. rujna 1993. Ova dva izvora ne podudaraju se u jednom detalju vezanom za boravak u Trebinju. Ja sam se odlučila za službeni raspored sestara kakav je prezentiran u šematizmima i gdje se ne nalazi s. Emiliju u Trebinju nakon prvih zavjeta do 1945. Ovo dakako ne znači da ona nije možda tamo poslana jedno vrijeme i mimo službenog rasporeda.
[3] Događaji od 1945.-1951. izneseni su prema: Moja sjećanja od 1945.-1951. s. Emilije Vasilj zabilježena 30. travnja 1991. u Bijelom Polju, koja se nalaze u APMo, SP, 246/91.
[4] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2010.
[5] O s. Emiliji vidi još: L. GLAVAŠ (razgovarala), Ustrajati-unatoč svemu, ZP, br. 1 (1986.), str. 27-29; S. Emilija Vasilj (Međugorje, 14. ožujka 1918. - Bijelo Polje 30. kolovoza 2010.); Oproštajno slovo provincijalne predstojnice s. Franke Bagarić, Homilija fra Mladena Hercega, ZP, br. 3 (2010.), str. 67-70.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 303-306.)