–
20. ožujka 2025.
Rođena: 13. srpnja 1891., Rodoč/Mostar
Novicijat: 15. kolovoza 1913., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1914., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1920., Maribor
Preminula: 20. ožujka 1978., Bijelo Polje
Iva s. Elija je jedna od tri sestre Cvitanović iz Rodoča, članice naše zajednice u Hercegovini. Kao i sestre joj i s. Elija spada u najstariji naraštaj Školskih sestara franjevki iz ovih krajeva. U kandidaturu je stupila na blagdan Velike Gospe 1910. u Mostaru. Tu je ostala oko godinu dana.
Daljnji samostanski životni vijek s. Elije, popularno zvane Ilka, može se podijeliti u tri etape: slovensku, mostarsku i bjelopoljsku. Prema dostupnim podacima, izgleda da je već 1911. u rujnu, poslana u Sloveniju. Tamo je najprije u Ljubljani provela još jednu godinu kandidature, a nakon toga, postulaturu i novicijat kao i ostale u to vrijeme, nastavila je u Mariboru. Nakon položenih prvih zavjeta ostala je niz godina u Sloveniji: po jednu godinu u Tomaju i Ljubljani, a zatim niz godina u Idriji (1916.-1921.) U Idriji je radila kao pomoćna učiteljica za praktični rad na državnoj Domaćinskoj školi. Godine 1921. vratila se u Mostar i tako je završila slovenska etapa njezina života i djelovanja.
Mostarsko razdoblje trajat će od 1921. do 1949. godine. Djelovanje s. Elije dakle, vezano je za Sirotište, odnosno za provincijalnu kuću.[1] Uredila je veliki samostanski vrt, tzv. „adu“ i od nje načinila i cvjetnjak i povrtnjak, kakvih nije bilo u gradu. Vodila je i radove na izgradnji samostanske kapele, posvećene u to vrijeme sv. Franji i sv. Anti. Radovi su završeni 1932., a s. Elija je i dalje, kao provincijalna ekonoma, obavljala poslove iz tog djelokruga. Nije bježala ni od najtežih poslova da doprinese što više za uzdržavanje Sirotišta i provincijalne kuće.
Godine 1949. kad su sestre morale napustiti sve svoje kuće pa i provincijalnu, s. Elija odlazi u Bijelo Polje, jedinu kuću koju su komunističke vlasti ostavile sestrama. U tim godinama velikog preokreta bila je i zatvorena. Po pripovijedanju najstarijih sestara to se dogodilo zato što je išla u mostarsko kazalište tražiti kip Presvetog Srca Isusova koji su partizani odnijeli iz Sirotišta, odnosno provincijalne kuće. U zatvoru je bila pola godine, u užasnim uvjetima – nisu joj dopuštali mijenjati odjeću. Iz zatvora je izišla oboljela na živcima.[2]
Bijelo Polje će biti s. Eliji dugogodišnja i posljednja životna postaja.[3] Ni u Bijelom Polju nije ju dočekao lakši posao: preuzela je praonicu i uređivala rublje za veliku samostansku zajednicu. A bilo je to u vrijeme kad su svi strojevi i pomagala bili deset prstiju! Pomagale su joj u tom zahtjevnom i teškom poslu mlađe sestre i novakinje. Unatoč težini posla, raditi sa s. Elijom bilo je na neki način zabavno. Ona je voljela mlade sestre i bila radosna kad su je zadirkivale i s njome se šalile. Osobito sretna bila je kad bi netko od njih sjeo s njom na omiljeno joj mjesto, pod poznatu nam murvu na Grubanu i slušao njezine priče i uspomene vezane za Maribor i Mostar. Zadnjih godina života odlutala bi u nestvarni svijet svojih „vizija“ i „objava“. O njima bi pripovijedala onima koje je smatrala povjerljivijima. No, stalno je zadržala neko veselje i sebi svojstvenu simpatičnost. Nije voljela žalosna i namrgođena lica.
S. Elija je imala i svoj karakterističan odnos i s Bogom, s kojim je, po njezinim izjavama, često razgovarala. Njezina pobožnost bila je atipična, nije ulazila ni u što što pod tim pojmom razumijevamo. Nije joj se dopadalo odlaziti ni do sestarskog groblja – ni tamo odšetati, ni tamo moliti, što je u bjelopoljskoj zajednici običaj oduvijek, sastavni dio svagdanjeg života. S. Elija imala je za to, za ne-ići, jednostavno obrazloženje: „Nastat ćemo se i tamo“!
Umrla je nekako nečujno, kao da je iščezla. No, u svima, osobito mlađima koje su je poznavale, ostalo je drago sjećanje na pomalo neobičnu, simpatičnu nam Ilku.[4]
[1] Usp. APMo, SP, 9/54 i 34/54.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.
[2] Usp. L. RUPČIĆ, Vrijeme koje.., str. 72.-73.; nije navedena godina kada je s. Elija zatvorena.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1977.
[4] Usp. N, S. M. Elija Cvitanović, ZP, br. 2(1978.), str. 16-17; B. PRKAČIN, Novi križevi na našem Grubanu, KZ 11(1978.), str. 192.-193.; Sjećanja sestara
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 123-124.)