16. srpnja 2025.
Rođena: 22. kolovoza 1945., Proboj/Vitina
Novicijat: 22. kolovoza 1962., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1963., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 23. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Preminula: 16. srpnja 2008., Zagreb
Milena s. Edita rođena je u brojnoj obitelji Mate i Janje, rođ. Čuvalo u Proboju. Rano je osjetila u sebi redovnički poziv pa je u samostan u Bijelo Polje došla kao petnaestogodišnjakinja, 9. rujna 1960. U novicijat je stupila dvije godine kasnije, istoga dana i mjeseca na koji je rođena.
S. Edita je završila Katehetski institut u Zagrebu i cijeli život je radila kao katehistica - u domovini i u inozemstvu. Ujedno je vodila i crkveno pjevanje u svim mjestima svoga djelovanja. U domovini s. Edita je djelovala uglavnom u franjevačkim samostanima, a od župa samo godinu dana u Grudama i to na početku svog pastoralnog djelovanja (1966./1967.). Službu katehistice vršila je po nekoliko godina u Mostaru, Širokom Brijegu i Konjicu. Međutim, njezin život je na poseban način obilježilo višegodišnje djelovanje u Hrvatskim katoličkim misijama u Bonnu i Koelnu (1983.-1996.) u Njemačkoj te gotovo jednako dugo djelovanje u župi Humac, pri crkvi sv. Kate (1996.-2008.) Za vrijeme djelovanja u župi Humac s. Edita je osim župnog vjeronauka i vođenja liturgijskog pjevanja u crkvi sv. Kate, također poučavala vjeronauk u ljubuškoj osnovnoj školi „Marko Marulić“. Za zauzeti rad dobila je i priznanje od te škole. Sve te apostolske djelatnosti obavljala je doslovce do smrti i s jednakim žarom i upornošću.[1]
S. Edita se razboljela 2004. i tada joj je dijagnosticiran rak limfnih žlijezda. Liječila se u Zagrebu, ali sve te godine do smrti radila je kao da i nije bolesna. Bio je to sastavni dio njezina karaktera i osobnosti koji je prov. predstojnica u oproštajnom govoru opisala ovako:
„Glavna odlika s. Edite, redovnice i katehistice, bila je radna energija i upornost, što bi ponekad iskliznulo iz tračnica uobičajene svakodnevice. Ponekad je mislila da svojom upornošću može mijenjati zakonitosti života i ići iznad svojih sila. Ovo je posebno bilo izražajno u vrijeme njezine četverogodišnje bolesti. Nerado je o bolesti govorila, a još manje kukala. Ispred bolesti bile su uvijek svakodnevne obveze. Sve dok je imala i minimum snage nije odustajala od pripremanja i organiziranja proba i nastupa pjevanja i sviranja sa djecom (...) Rad, upornost, borbenost i molitva davale su joj snagu i kad nije više imala snage. Uvijek je govorila da je dobro i borila se da bude dobro.“[2]
Tako je bilo i mjesec dana pred smrt: zaključila je u lipnju školske ocjene iz vjeronauka, sudjelovala je sa zborom „Sv. Kata“ u devetnici pred blagdan sv. Ante i onda otišla u Zagreb na kontrolu i moguće liječenje. Vjerovala je da će se oporaviti. Nažalost, to se nije dogodilo. Iz bolnice je izišla dan prije smrti i preminula je među sestrama u našem samostanu u Zagrebu na blagdan Gospe karmelske, 16. srpnja 2008. Njezino tijelo prevezeno je u Bijelo Polje gdje je i pokopana na groblju Gruban.
Prerana smrt s. Edite osvijestila nam je još jednom da su naumi Božji nedokučivi i da su nam „dani određeni dok još ne bješe ni jednoga“ (Ps 139,16). I da naši putovi često nisu njegovi putovi i da je horizont naših želja i planova nedohvatljiv. Dohvatljivo i trajno ostaje samo dobro koje svaka osoba iza sebe ostavlja.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1963.-2008.
[2] Iz oproštajnog govora prov. predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 2 (2008.), str. 60-62; U istom broju: Homilija fra Mire Šege; Vidi još: B. NIKIĆ, Č. S. Edita Roso, Živa zajednica, rujan 2008., str. 19.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 296-297.)