16. srpnja 2025.
Rođena: 27.veljače 1924., Gorica
Novicijat. 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti. 2. travnja 1949., Petrićevac
Preminula: 16. srpnja 2003., Mostar
S. Dolorozi roditelji Petar i Iva rođ. Soldo, na krštenju su dali ime Anica. U šesnaestoj godini života pokucala je na samostanska vrata naših sestara u Mostaru te bila primljena u kandidaturu 1. lipnja 1939. Tri godine kasnije stupila je u novicijat, u jeku Drugog svjetskog rata. Ratne okolnosti i prijelomne poratne godine utjecat će na životni put s. Doloroze. Odvest će je za dugo vremena izvan Hercegovine. Pa i izvan vlastite provincije kroz nekoliko godina.
Prve tri godine nakon položenih prvih zavjeta, s. Doloroza je provela u provincijalnoj kući u Mostaru. Kroz to vrijeme radila je i u kuhinji franjevačkog samostana u Mostaru. Sljedeće dvije godine, 1946.-1948. radi u franjevačkom samostanu na Plehanu u Bosni,[1] a od tada do 1955. na Petrićevcu kod Banja Luke. Bio je ovo prvi njezin boravak na ovoj podružnici koja je inače do 1948. pripadala mostarskoj Provinciji sv. Obitelji. Te godine, provincijalka s. Gašparina Sučić odlučila je da naše sestre napuste tu podružnicu bez obzira na ugovor koji nije bio istekao. Sestrama koje su tamo bile, među njima i s. Doloroza, ta odluka je bila neprihvatljiva i one su odlučile prijeći u bosansku provinciju koja je 1948. preuzela podružnicu Petrićevac. U tom smislu, s. Doloroza kao i druge s njom, moli bosansku provincijalku s. Verenu Dijaković da ih primi u svoju provinciju. Kontekst pisma pokazuje da su o toj temi razgovarale s njom već ranije. Iz pisma - molbe dade se zaključiti da s. Doloroza i druge moliteljice nisu mislile da bi taj prijelaz bio trajan, jer pišu. „dok smo u Vašoj provinciji nastojat ćemo da se pokorimo svakoj Vašoj odredbi“.[2] Izgleda da je s. Doloroza ostala na Petrićevcu do 1955. Međutim, već 1954. s. Doloroza (i druge s njom) moli generalnu delegatkinju s. Izabelu Gosak da joj se dopusti povratak u matičnu provinciju. Jednako tako moli i tadašnju provincijalku mostarske provincije, s. Benitu da je primi u provinciju. Kako je molba generalnoj delegatkinji upućena pod kraj godine, željeni prijelaz, odnosno povratak je morao biti odgođen za sljedeću godinu.[3]
Godine 1955. s. Doloroza je premještena u Sasinu, novootvorenu podružnicu mostarske provincije. Tu je ostala tri godine, a onda se ponovno našla na Petrićevcu koji je iznova odlukom vrhovnog vijeća, predan mostarskoj provinciji. Međutim, takvu odluku su potakle sestre mostarske provincije sa susjednih filijala Sasine i Barlovaca. Nekom vrstom „peticije“ tražile su povratak Petrićevca u mostarsku provinciju. Među potpisnicama bila je i s. Doloroza. Njezin drugi boravak na Petrićevcu bio je kratak, oko dvije godine. No, ostala je i dalje u Bosni. Radila je u Domu za mentalno invalidnu mladež u Kreševu odnosno Dusini kroz pet godina, do 1966. Potrebe provincije odvest će je tada dalje, u inozemstvo: najprije u Vlodrop u Nizozemskoj, a zatim u Dorsten, u Njemačkoj. Godine 1975. imenovana je predstojnicom u zajednici u Bijelom Polju i tu je službu vršila jedno trogodište. Inače, službu predstojnice s. Doloroza je vršila više puta i u zajednicama gdje je bila prije toga. Od 1978. do 2001. živi i radi u našoj kući u Kiseljaku. Kada joj je zbog pogoršanog zdravlja bila potrebna posebna njega, premještena je u Mostar, Franjevačka 88, u kuću gdje je započela svoj redovnički hod. Tu ga je i dovršila 16. srpnja 2003. Pokopana je na groblju Gruban u Bijelom Polju.[4]
S. Doloroza je u prvoj polovici svog redovničkog života radila u kuhinjama župnih i samostanskih kuća, a isto tako i u inozemstvu, u franjevačkom konviktu u Vlodropu i bogosloviji u Dorstenu. Za života u Kiseljaku radila je uglavnom u radionici crkvenog ruha: šivala albe, ministrantska odijela, vezla misnice, oltarnike itd.
Bila je upečatljiva osoba. Njezin vanjski, pomalo robustan izgled, mogao je zavarati i dovesti na pomisao da se radi o gruboj osobi. A to nije bilo tako. Ona jest bila jaka osobnost i znala je biti i stroga. Međutim, bila je plemenita, velikodušna, znala je priznati osobi njezinu vrijednost. Zadržala je prirodnost koju je donijela iz obitelji. A nije joj bio stran ni humor. Njezine ljudske osobine na poseban su način došle do izražaja u vrijeme zadnjeg rata, 90-ih godina kada su kroz kuću u Kiseljaku prošle mnoge izbjeglice. Za sve njih s. Doloroza je imala nešto dati, primiti ih, suosjećati. Nije pitala koje su vjere i nacije.
Zadnjih godina života pomalo se gubila, ali bila je simpatična i u takvom stanju. U trenucima bi iznenadila sestre nekim svojim komentarom, zapažanjem, primjedbom. Tako je često priuštila i u bolesti vedre trenutke sestrama s kojima je živjela. U svakom slučaju bila je tip osobe koje se ne zaboravljaju lako.[5]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 253-255)
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1945.-1947.
[2] Usp. Pismo s. Doloroze Galić, Viktorije Vasilj i Leonarde Valdevit od 16. srpnja 1948. provincijalki s. Vereni Djaković, APSa, 1948.; Pismo s. Izabeli Gosak, iz listopada 1954., APMo, R-1, 1954.
[3] APMo, R-1, god. 1954., Pismo s. Beniti, s. Izabeli i odgovor s. Izabele moliteljicama.
[4] Usp. Raspored sestara, god. 1955.–2003.
[5] Vidi još: S. M. Doloroza Galić, Homilija fra Ivana Borasa, ZP, br. 2(2003.), str. 23-24; Sjećanja sestara.