28. lipnja 2025.
Rođena: 1. siječnja 1919. u Cernu - Humac/Ljubuški (BiH)
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1940. u Mostaru
Doživotni zavjeti: 9. rujna 1943. u Mostaru
Preminula: 28. lipnja 2016. u Međugorju
S. Danijela, krsnim imenom Božica, rođena je uoči blagdana Svijećnice 1919. godine u Cernu, župa sv. Ante Padovanskog Humac/Ljubuški, kao drugo od osmero djece u vjerničkoj obitelji Mate i Antonije rođ. Šego. U kandidaturu je stupila u dobi od 17 godina, 28. svibnja 1936. u Mostaru, gdje njezina starija sestra Janja, naša pok. s. Monika, već bijaše započela novicijat. Redovničko je odijelo i novo ime, s. Danijela, dobila ulaskom u novicijat 19. ožujka 1939. godine. Prve zavjete položila je 20. ožujka 1940., a doživotne 9. rujna 1943. u Mostaru.
Nakon završenog novicijata, u poslušnosti je prihvatila kućanske poslove u franjevačkom samostanu u Šćitu. Dvije godine potom vraća se u Mostar, gdje se u bolnici upućivala u njegu bolesnika. Nakon tih prvih iskustva ipak je usmjerena putovima župskog apostolata. Najveći je dio svoga života provela radeći u praonici rublja i kao sakristanka, revnujući za čistoću i ukrašavanje mnogih crkava. Kraj Drugog svjetskog rata dočekala je u Konviktu na Širokom Brijegu. Bila je u skupini sestara koje su partizani uhapsili i odvezli prema Splitu, nakon što su zauzeli Široki Brijeg i zločinački pogubili fratre. S drugim sestrama ostala je nekoliko mjeseci u Splitu, na Lovretu, a onda se vratila u Bijelo Polje.
Od 1946. do 1966. godine djeluje s. Danijela u Kreševu, Osovi, Kiseljaku i Šćitu. Tri godine potom djeluje u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu, a zatim jednu godinu u salezijanskom samostanu na zagrebačkoj Knežiji. Spremnost za potrebe zajednice dovela ju je 1970. u franjevački samostan na Petrićevcu. Od 1972. vraća se u Hercegovinu, u Konjic, kojemu je darovala dva desetljeća života: tri godine služila je u župi kao sakristanka, a nakon umirovljenja preselila se u našu kuću spremno pomažući u svemu što je trebalo. U Konjicu ju je zatekao Domovinski rat zbog čega se morala skloniti na sigurnije. Nakon nekoliko prognaničkih mjeseci premještena je 1994. godine u Međugorje u iznajmljenu kuću u Kovačici, a potom u novosagrađeni samostan „Rane sv. Franje“, gdje je molitvom i radom u praonici rublja velikodušno darivala preostale snage.
Obiteljsko ozračje i sretno djetinjstvo s braćom i sestrama te redovnički odgoj utisnuli su u njezino biće određenu temeljitost i mirnoću, dozu razboritosti i mudrosti koja u svojim prosudbama nije 'istrčavala', a još manje druge osuđivala. Ona nije poznavala polovičnost ni u poslu ni u molitvi. Kod nje je sve moralo biti čisto, uredno i navrijeme. Svojim je životom potvrdila staro pravilo: „Serva ordinem et ordo servabit te – Čuvaj red i red će te čuvati“. Vođena tim načelom, marljiva i pedantna, uživala je simpatije, od sestara i od svih drugih.
Unatoč prirođenoj izdržljivosti njezino tijelo bivalo je slabije. Pa ipak dokle god je mogla uz pomoć sestara i kolica za kretanje revno je sudjelovala u euharistijskom slavlju, liturgiji časova i drugim zajedničkim činima. Zbog vidljiva pogoršanja zdravlja premještena je mjesec dana prije smrti u bolesničku sobu. Prirodni strah od neumoljivog približavanja smrti pretvorio se u neodoljivu čežnju za 'povratkom kući'. „Dajte mi papuče i habit, idem kući!“, često je ponavljala. U Kuću Očevu preselila se 28. lipnja 2016. u samostanu „Rane sv. Franje“ u Međugorju, u 97. godini života i 77. godini redovništva. Pokopana je 29. lipnja u groblju Srebrenica u Međugorju.
Gospodine, udijeli joj vijenac pravednosti i uvedi je u svoj pokoj!