17. srpnja 2025.
Rođena: 5. ožujka 1906., Virovitica
Novicijat: 16. srpnja 1927., Maribor
Prvi zavjeti: 17. srpnja 1928., Maribor
Vječni zavjeti: 17. srpnja 1931., Maribor
Preminula: 17. srpnja 1984., Bijelo Polje
„Sa s. Brankom sudbina se loptala jednako kao s vašom kongregacijom“, rekao je u homiliji predsjedatelj svečane euharistije povodom zlatnog redovničkog jubileja s. Branke. Pogleda li se njezin životni put lako se vidi koliko je to točno.
S. Branka Josipa rođena je u Virovitici u obitelji Jakova i Kate rođ. Marenić. U kući matici, stupila je u kandidaturu 4. rujna 1926. Kao članica mariborske provincije, stupila je u novicijat te tamo položila prve i poslije vječne zavjete. Po zanimanju je bila učiteljica zabavišta. Ta služba joj je povjerena odmah nakon položenih prvih zavjeta, u tek otvorenoj podružnici Zemunu. Tu će ostati do 1941. Kasnije, često i rado će se sjećati rada s djecom i ovih prvih godina svoga apostolata. Pred kraj ovog perioda, god. 1940. s. Branka je željela prijeći u samostan klauzurnih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba. Vrhovno vijeće je podržalo njezinu molbu jer „prosilka res stremi po višji popolnosti“[1] (tj. moliteljica teži za većom savršenosti). Polovicom prosinca 1940. dobila je iz Rima i dopuštenje za prijelaz koji se, međutim, nije dogodio. Nije poznato zašto.
Ratna 1941. raspršila je sestre mariborske provincije, a kuću maticu zauzeli su Nijemci. Ta godina „donijela je“ s. Branku za nekoliko mjeseci u Trebinje (svibanj-rujan 1941.). Odatle je otišla u rodnu Viroviticu gdje je provela ratne godine, a onda poratne tri godine u Mostaru, zatim godinu dana na Plehanu gdje je kroz to kratko vrijeme vršila i službu predstojnice u zajednici i napokon, 1949. smirila se u Zagrebu za nešto duži vremenski period, do 1959. Radila je u bolnici. Bilo je to doista teško nakon mnogo godina rada s djecom. No snašla se dobro i na ovom poslu. U jesen 1958. vrhovna predstojnica s. Tereza Vidan izričito je i odlučno zahtijevala da se s. Branka vrati u zajednicu s istekom te godine. Ona je to i učinila. Kad se vratila iz Zagreba u Hercegovinu poslana je u župu Međugorje promijenivši opet posao i ponovo, snalazeći se dobro. Zadnje desetljeće i pol svoga života (1969.-1984.) živjela je i radila u Bijelom Polju.[2] Ponovno je promijenila posao – vodila je radionicu za izradu jorgana. A kako je bila dosta vješta i okretna u administrativnim poslovima, obavljala je i takve poslove za zajednicu vezane uglavnom za zdravstveno i mirovinsko osiguranje sestara.
S. Branka u svom je životu sretno znala spajati molitvu i rad, svjesna važnosti i međuovisnosti jednog i drugog. Imala je nešto stameno, postojano u sebi. I to su osjećali svi koji su s njom radili. Imala je i neki urođeni dar da rukovodi poslovima, pa i onima u kojima stručno i nije bila najvještija. Što se tiče mladih naraštaja u samostanu, bila je mišljenja da treba biti zahtjevan u odnosu na njih i gledati koliko napreduju u onom što se zahtijeva od njih. S druge pak strane smatrala je i da su stariji dužni paziti kako žive – jer od primjera mlade najviše uče.
Sve do pred smrt, sve do zadnjih petnaest dana života, s. Branka je bila na svom radnom mjestu. Odatle je otišla u bolnicu. Ostala je nekoliko dana, ali kao da je slutila blizi kraj, protiv volje liječnika napustila je bolnicu. Željela je dočekati dolazak „sestrice smrti“, među sestrama. Tako je i bilo. Samo nekoliko sati nakon izlaska iz bolnice, preminula je, nagrađena od Gospodina mirom koji više nitko ne može pomutiti. [3]
[1] ŠAM, P5/40.
[2] ŠemKon, god. 1928.-1940.; APSa, Zabilješke s. Barbare Šenekar; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1984. APMo, SP, 75/58.
[3] Usp. N. PALAC (razgovarala), Pedeset godina vjernosti, ZP, br. 1 (1977.), str. 19; O s. Branki vidi još: A. ĆUŽIĆ, S. Branka Idžojtić (Virovitica, 1906. – Bijelo Polje, 1984.), ZP, br. 4 (1984.), str. 16; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 154-155.)