15. svibnja 2025.
Rođena: 22. ožujka 1919., Čalići/Čerin
Novicijat: 8. rujna 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1946., Mostar
Preminula: 15. svibnja 2004., Tihaljina
Stojka s. Branimira ugledala je svjetlo dana u obitelji Ilije i Janje rođ. Musa. U obitelji je živjela do osme godine, a od tada do osamnaeste u Dretelju, u obitelji Vidić s kojom je bila rodbinski povezana. U kandidaturu je primljena u Mostaru 5. lipnja 1937., a u Mostaru će proći redovničku formaciju. Taj grad obilježit će najveći dio njezina života.
Kao tek zavjetovana sestra počela je raditi u mostarskoj bolnici. Radila je tamo sve do 1948. Te godine, 22. travnja, zatvorena je s desetak drugih susestara. Odveli su ih iz provincijalne kuće u Ćelovinu, po zlu poznati mostarski zatvor. Bio je to događaj koji s. Branimira nije mogla zaboraviti. Godinu dana prije smrti[1] o njemu je pripovijedala ovako:
„Došlo je više od dvadeset milicionera. Mi smo bolničarke napose spavale i ranije ustavale i molile jutarnju molitvu. Oni su došli prije nego smo mi ustale i opkolili su samostan“. Pozvane su sve sestre na dvorište, a oni su pročitali imena onih koje će odvesti u zatvor. S. Branimira se do kraja života sjećala toga prizora: „I nas su poredali jednu od druge metar. Nismo smjele jedna drugu ni pogledati ni progovoriti, ništa (...) Ispred nas je nakon redanja u krug stajala milicija.“ U međuvremenu su udbaši vršili pretres samostana. Ipak sve to nije spriječilo s. Kamilu da prišapne s. Branimiri: Ne priznaj, pa na križ, na križ! S. Branimira će u svojim „Uspomenama“ kazati kako ju je to zaista ohrabrilo. Ustvari, nije ni imala što priznavati. Optužena je da je navodno saznala da su u grad došle neke ustaške odmetnice, a ona „o tome nije izvijestila narodne vlasti“. Osuđena je na godinu dana i šest mjeseci popravnog rada. Puštena je iz zatvora, ali „popravni“ je odslužila nešto manje od godinu dana. Naime, po tadašnjem zakonu, osobama osuđenim na popravni rad, dan pritvora uračunavao se kao tri dana popravnog rada.[2] S drugima, osuđenima „na popravni“, u Mostaru je s. Branimira kopala u vrtovima na mjestu današnjeg Kantarevca gdje je zatvor imao svoju ekonomiju, čistila svinjce, kopala kanale... U Vrapčićima na državnom dobru, kopala je zemlju i pripremala je za sadnju itd.
Kad je kuća u Mostaru oduzeta i sestre izbačene na ulicu, s. Branimira odlazi u Bijelo Polje. Nedugo iza toga pozvali su je da radi u bolnici, jer manjkalo je stručnog osoblja. U „Uspomenama“ će reći da je ponovno počela raditi u bolnici na blagdan sv. Ante 1949. U bolnici će ostati sve do 1972., do odlaska u mirovinu. Radila je iz početka na raznim odjelima, a kasnije u laboratoriju. Ostavila je svijetao trag kršćanke i redovnice među zaposlenicima i među pacijentima. Svi su oni bili svjedoci njezine požrtvovnosti i savjesnosti, njezine posebne osjetljivosti za siromahe. Iskusili su njezinu plemenitost i dobrotu „obučenu“ u tihoću i samozataju.
S. Branimira je nakon odlaska u mirovinu ostala živjeti u Mostaru do 1988. kada je došla u tadašnju provincijalnu kuću u Bijelom Polju. Mogla je proživjeti u miru nepune četiri godine, a onda je s drugima morala u izbjeglištvo, travnja 1992. I njezina prva izbjeglička etapa bila je Baška Voda. Nakon nekoliko mjeseci vraća se u Hercegovinu, u Tihaljinu, gdje je dočekala sestricu smrt 15. svibnja 2004. Pokopana je na groblju Gruban u Bijelom Polju.
Svi koji su je upoznali i živjeli sa s. Branimirom svjedoče o njezinoj dubokoj i iskrenoj pobožnosti i blagosti s kojom se ophodila sa svima. Ničim se nije nametala ni isticala. Umjesto mnogih riječi, za svakog je imala osmjeh. Darivala ga je pri svakom susretu – nenametljivo, s nekom vrstom nježnosti. Pamtimo po tome tu, tijelom krhku osobu koja je bez buke znala iz riznice svoga srca darivati ono najbolje što je imala.[3]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 260-261)
[1] APMo, Uspomene s. Branimire Sabljić, snimljeno u Tihaljini 16. kolovoza 2003.
[2] Usp. Okružni sud u Mostaru, K:434/48, presuda donesena 28. 7. 1948. Kopija presude je u APMo, SP, 247/91. S. Branimira je u pritvoru bila od 22. travnja 1948. do 28. srpnja 1948. kada joj je izrečena presuda.
[3] O s. Branimiri vidi još: M. PEHAR, Ljudski život..., KZ 23(1990.), str. 182; A. BIŠKO, Dijamant vjernosti, ZP, br. 1 (2000.), str. 16; U istom broju vidi još: Pozdravno slovo fra Ljudevita Rupčića, fra Mate Dragićevića, fra Kamila Milasa te homiliju fra Tomislava Pervana, str. 17-21; A. BUBALO: S. Branimira Sabljić (1919.-2004.), KZ 37 (2004.), str. 121; Sjećanja sestara.