S. M. Bonifacija Ilka Buntić

S. M. Bonifacija Ilka Buntić

18. veljače 2025.

Rođena: 26. srpnja 1881., Lipno/Čerin
Novicijat: 15. kolovoza 1906., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1907., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1910.,Maribor
Preminula: 18. veljače 1956., Bijelo Polje

S. Bonifacija spada u prvi naraštaj sestara naše Kongregacije s ovih prostora. Ona je i jedna od sestara koja je ostavila najdublji trag u zajedničkom pamćenju naše provincije. O njoj kao osobi te o njezinu djelovanju postoji jednodušno mišljenje kao o rijetko kome.

Ilka s. Bonifacija rođena je u Lipnu koje je tada pripadalo župi Čerin. Rano je ostala bez majke Ruže, rođ. Miletić. No u ocu Šimunu je našla i oca i majku. Na oca, „babu“, prenijela je svu svoju ljubav i često ga je spominjala. U samostan je došla kao odrasla djevojka. Poput i svih ostalih kandidatkinja u to vrijeme, novicijat je završila u Mariboru. Nakon novicijata se vratila u Mostar. Gotovo cijeli njezin život bit će vezan za taj grad i za Bijelo Polje. Izuzetak je godina dana koju je provela u Visokom (1929.-1930.). U ove dvije zajednice, tj. u Mostaru i Bijelom Polju, vršila je službu kućne predstojnice: u Bijelom Polju dva puta (1930.-1932.; 1943.-1945.) i u Mostaru, u Sirotištu jednom (1932.-1938.). Bila je i provincijalna vikarica i provincijalna predstojnica u vremenu od 1938. do 1943.

Po zanimanju je bila švelja pa je kroz dugi niz godina pomagala u održavanju tečajeva krojenja i šivanja u sestarskoj Domaćinskoj školi u Mostaru. Kada je bila potreba, obavljala je i druge poslove, osobito u mlađim godinama. Tako je pomagala u kuhinji franjevačkog samostana u Mostaru kroz dvije godine (1916.-1918.).[1]

Po prirodi bila je inteligentna i razborita, s osjećajem za mjeru. Kao kršćanka i redovnica bila je žena jake vjere. Krasila ju je franjevačka jednostavnost. Kao poglavarica bijaše – majka i sestra. Znala je pristupati osobama. Sestrinsku opomenu nije propuštala, ali ju je davala s taktom, s ljubavlju. Redovnički poziv smatrala je milošću i darom. Poticala je i sestre da taj milosni dar razvijaju, da ga žive cjelovito, vjerodostojno. Jer: „redovnica može biti samo po imenu, a može i po djelu. A ako nismo i u djelima i u životu, onda bolje da nismo nikako... Po imenu je redovnica i ona koja ne pozna svojih sv. Pravila, koja ne zna cijeniti svoje sv. zavjete. Ona koja čim joj se pruži prigoda krši ih i na najmanju napast, umjesto da se časno bori i stiče sebi zasluge za vječnost, pada u borbi i zaboravlja svoj uzvišeni cilj“.[2]

A ona nikada nije zaboravila smisao svog poziva. „Živjela je skromno, redovnički, ko živo Pravilo, ne praštajući ni sebi ni drugima ništa, što je trebalo reći i opomenuti, tako je i završila svoj život (...) Njezina majčinska ljubav, razumijevanje prema svakom i razboritost bila je uistinu nešto što se ne sreta često i ne znam da li ćemo je kada sresti više u našoj sredini.“[3]

Znala je trpjeti bez buke i rogoborenja. I ne pasti na ispitu sestrinske ljubavi. Ovo se naročito očitovalo u možda najturbulentnijem periodu naše provincije, a vjerojatno i života s. Bonifacije. U ratnim godinama u kojima je s. Bonifacija bila provincijalna predstojnica, provinciju su potresali razdori koji su se najvidljivije očitovali u traženju nekih sestara (nažalost potpomognutih i pojedinim svećenicima) da s. Bonifacija bude smijenjena sa svoje dužnosti prije isteka mandata. Tobožnji razlog bio je da nije dovoljno dorasla vremenu i situacijama kakve su bile. S. Bonifacija, svjesna kamo sve to ide, i sama je izrazila spremnost da se povuče sa službe. To se i dogodilo. Krajem rujna 1943. za provincijalnu predstojnicu imenovana je s. Gašparina Sučić i razriješena dužnosti s. Bonifacija. Kako je bio rat, zbog poremećenih poštanskih veza, dekrete o imenovanju, odnosno razrješenju, dobile su nekoliko mjeseci kasnije pa je stvarna smjena na dužnostima bila 1944. godine.[4] Sestre koje pamte ove događaje, ističu kako je s. Bonifacija s mirom primila sve i kako se od nje nije nikada čuo nikakav komentar, prigovor ili žalopojka u svezi sa svim tim događajima. No zato je s. Gašparina tražila od vrhovne predstojnice da se s. Bonifaciju premjesti!

Od 1946. s. Bonifacija živi u Bijelom Polju, gdje je preminula iznenada. Četiri dana prije smrti dolazila je u kapelicu, kao i obično. Ali skori kraj je slutila. Pozdravila se s braćom koji su joj bili u posjetu. Tražila je isti dan bolesničko pomazanje i primila ga. No, ustajala je još iz postelje. Sestre su se čak i šalile s njom dva dana prije smrti pitajući je boji li se Božjeg suda. Ona je čvrsto vjerovala u Božju očinsku dobrotu i to je izrazila ovako. „Pa, šta i otac nam oprosti, ako ga uvrijedimo; imala sam oca i on je meni oprostio ako sam ga kada uvrijedila pa mi žao bilo, a kako neće nebeski Otac?! Ostavila sam sve, molim te, a našla ovdje goli križ.“[5] Ponovivši to još jednom, izrekla je zapravo istinu o svom trpljenju kojim nikada nije opterećivala druge. Štoviše nije ga ni pokazivala.

Bila je subota, dan Gospin, kada je umrla. Sama je željela da Majka dođe i da je uzme upravo na taj dan. S. Benita zapisala je da je sprovod s. Bonifacije „bio ljepši nego ijednoj sestri do sada. Upravo kako je zaslužila“.[6]

Svoje zemno počivalište našla je na groblju Gruban, među susestrama koje je ljubila i kojima je služila svim srcem.


[1] Usp. Personalstand, 1908.-1919.; ŠemKon, 1925.-1940.; APMo, SP, 18/54. i 32/54.
[2] Iz božićne okružnice s. Bonifacije, 27.11.1942. APMo, SP, god. 1933.-1949., f. 82.
[3] Iz pisma sestrama s. Benite Prkačin, provincijalke, povodom smrti s. Bonifacije, APMo, R-1, god. 1956.
[4] GAŠSF, Urudžbeni zapisnik, 26. i 27. rujna 1943. te 3. ožujka 1944.
[5] Vidi bilješku 118.
[6] Isto. O s. Bonifaciji vidi još: Sjećanja sestara; Nekrologij provincije

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 78-80.)

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/