15. rujna 2025.
Rođena: 17. prosinca 1940., Gornji Radišići/Humac
Novicijat: 7. listopada 1960., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 8. listopada 1961., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 8. listopada 1966., Bijelo Polje
Preminula: 15. rujna 2011., Čitluk
Životni put s. Bonicije kao da se uklopio u riječi psalma: Zbroj naše dobi sedamdeset je godina. Svjetlo dana ugledala je s. Bonicija u obitelji Ante i Ljubice rođ. Luburić u Radišićima. Na krštenju su joj dali ime Mila. Iako je imala samo jednog brata, rasla je u brojnoj obiteljskoj zajednici stričeva i njihovih obitelji. Tako se iz malena učila živjeti s drugima, dijeliti poslove i obveze i sve drugo što jednu obitelj čini istinskom obitelji.
Rano je osjetila redovnički poziv, a sestrama u Bijelo Polje došla je 14. listopada 1958., kao osamnaestogodišnja djevojka. Dvije godine kasnije stupila je i u novicijat, a odmah nakon položenih prvih zavjeta poslana je na prvu svoju podružnicu – Široki Brijeg. Iza toga uslijedile su druge podružnice: franjevački samostan u Konjicu, pohađanje katehetskog instituta u Zagrebu i zatim rad na više župa: Gorica, Vitina, Veljaci, Ljubuški – sv. Kata i na kraju Kočerin, Posušje i Čitluk. Na ove tri zadnje podružnice djelovala je dvadeset godina. Rad na podružnicama s. Bonicija je prekidala povratcima u provincijalnu kuću u četiri navrata.[1]
Iako je završila Katehetski institut, s. Bonicija nije radila kao katehistica. Obavljala je domaćinske poslove kao kuharica na svim podružnicama gdje je bila. Taj zahtjevan i često naporan posao iziskivao je od s. Bonicije mnogo strpljivosti i žrtve, osobito zato što je dugo patila od bronhijalne astme. Svoje svakodnevne poslove obavljala je smireno, bez mnogo riječi, ne žaleći se na zdravlje i druge poteškoće kojih joj nije manjkalo. Nikada nećemo znati kako se nosila s njima, koliko je trpjela u danima koji nisu bili „sunčani“. Snagu je nalazila zacijelo u pouzdanju u Boga, prepuštajući njemu svoje putove, uvjerena da će on sve voditi (Ps 37,5) i izvesti na dobro. „S. Bonicija imala je strpljivosti sama sa sobom i s drugima. Situacije koje nije mogla mijenjati jednostavno je prihvaćala strpljivom ustrajnošću i vedrom smirenošću. Vrijeme za sebe i za svoje potrebe uvijek je stavljala u drugi plan. Napose se to očitovalo u njenoj uslužnosti koju je htjela pružiti onima s kojima je dijelila svakodnevicu, u njenoj zauzetosti za siromašne koje je lako primjećivala, ali i u spremnosti za članove vlastite obitelji koji su u svojim potrebama bili na nju upućeni“.[2]
S. Bonicija vjerno je služila do posljednjeg dana svoga života. Ili bolje reći do posljednjeg sata. Smrt joj je najavila svoj dolazak upravo kada je uvečer htjela sve još jednom pregledati u kuhinji i pripremiti potrebno za sutrašnji dan. Osjetila se slabo, vratila u svoju sobu, pokušala pomoću „ventolin pumpice“ olakšati disanje. Ali, njezin dah je bio na izmaku. Preminula je te večeri od posljedica srčane kljenuti. Bio je blagdan Gospe Žalosne. Dva dana kasnije, s. Bonicija je pokopana na sestarskom groblju Gruban u Bijelom Polju. Vjerujemo da je Gospodin svojim mirom nagradio sva njezina plemenita nastojanja i žrtvu njezina života.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1961.-2011.
[2] Usp. Oproštajni govor prov. predstojnice s. Franke Bagarić, ZP, br. 3 (2011.), str. 68.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 311-312.)