12. rujna 2024.
Rođena: 20. listopada 1889., Studenci
Novicijat: 15. kolovoza 1910., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1911., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1914., Maribor
Preminula: 12. rujna 1963., Crnopod
Marija ili kako negdje piše Marica s. Bogoljuba rođena je u Studencima, u obitelji Jure i Matije rođ. Buntić. U kandidaturu je primljena u Mostaru 5. kolovoza 1905. kao šesnaestogodišnja djevojka. Nije poznato koliko je ostala u Mostaru, ali svakako ne dugo jer god. 1908. kad se osniva podružnica u Imotskom, iz Maribora tamo šalju dvije sestre, s. Rozu Jug i s. Joahimu Pilat i kandidatkinju Maricu Sušac kao učiteljicu ručnog rada.[1] To znači da se prethodnih godina osposobila u Mariboru za to zanimanje. Marica će provesti u Imotskom nešto manje od dvije godine (20. listopada 1908.-29. srpnja 1910.), dakle dio kandidature, ali i postulaturu. Kronika podružnice u Imotskom bilježi da je Marica „otputovala u Maribor da primi u Matici redovničko odijelo“[2], a to je bilo samo dva tjedna prije stupanja u novicijat.
Imotski će biti mjesto njezina službovanja i kasnije. Samo tjedan dana nakon položenih prvih zavjeta, 1911., vratila se u Imotski[3] i tu je ostala do pod kraj veljače 1919. kada je premještena u Mostar. Za vrijeme boravka u Imotskom radila je kao učiteljica ručnog rada u tečajevima organiziranima za djevojčice i djevojke. Kronika bilježi da je zadnje dvije godine bila nadzornica djece u tamošnjem sirotištu naših sestara. Za vrijeme imotskog perioda svog života, s. Bogoljuba je stekla veliko iskustvo, ne samo u struci. Podružnica Imotski u to doba prolazila je kroz jedva zamislive teškoće (smještaj sestara i djece sirotišta, oskudica svake vrste, rat koji je u međuvremenu uvećavao nevolje itd.) pa su samo hrabri, požrtvovni i čvrsti mogli ustrajavati svemu unatoč.
Kad je otvoren novicijat u Mostaru, 1923. s. Bogoljuba je imenovana prvom učiteljicom novakinja. Kako nije imala kanonsku dob za tu službu, imenovana je sa dispenzom Kongregacije za ustanove posvećenog života.[4] Na ovoj službi ostala je samo godinu dana i možda koji mjesec više. Iz Knjige zavjetovanja vidi se da je već u ožujku 1925. godine učiteljica novakinja bila s. Beatrika Teršavec. Te godine otvorena je podružnica u Trebinju i s. Bogoljuba je poslana tamo kao učiteljica i upraviteljica tek otvorene Stručne škole za djevojke. Ujedno je vršila i službu kućne predstojnice, s dva jednogodišnja prekida, sve do 1945. godine. Trebinje će biti mjesto njezina najdužeg boravka i mjesto njezina najplodnijeg djelovanja. Do danas živi uspomena na nju i na sestre općenito u tom gradu. Prema dostupnim podacima, iz Trebinja je otišla privremeno 1945. ali narednih godina, do 1949. ponovno je u Trebinju. U službenom rasporedu sestara navodi se da je zamjenica, odnosno savjetnica kućne predstojnice.[5] Sestre su morale 1949. napustiti i kuću u Trebinju kao i ostale svoje kuće. Malo toga su mogle ponijeti sa sobom. S. Bogoljuba je željela spasiti barem nešto te je vrjednije stvari (harmonij, crkvene klupe i dr.) povjerila na čuvanje jednoj obitelji. Prevezla je to u Bijelo Polje mjesec dana prije smrti.[6]
Nakon napuštanja Trebinja, sljedećih desetak godina, s. Bogoljuba je provela najvećim dijelom na Humcu. Kako je kuća u Bijelom Polju ostala jedina na raspolaganju sestrama, u njoj nije bilo mjesta za sve sestre iz drugih oduzetih kuća. Mnoge su se razišle na razne strane, u prvom redu kod rodbine, ako je bilo moguće. Čini se da je i s. Bogoljuba jedno vrijeme bila kod svojih, a kasnije u franjevačkom samostanu na Humcu, u dijelu gdje su bili i neki drugi stanari. Iz dostupnih izvora nije najjasniji njezin status ovdje. Fra Eugen Tomić, koji je došao za gvardijana na Humac 1952. kaže: „U neporušenom dijelu novicijata našao sam dvije obitelji, Jurčića i Šošu, skupa s časnom sestrom Bogoljubom Sušac koja je bila učiteljica šivanja u njihovoj školi“.[7] U godišnjem rasporedu sestara za god. 1954./1955. ime joj je navedeno na Humcu, s oznakom: u penziji. Očito, nije bila dio tamošnje sestarske zajednice u franjevačkom samostanu, iako je s njima kontaktirala. Sljedeće godine ime joj je navedeno u Bijelom Polju, a zatim kroz dvije godine nije navedeno nigdje. Izgleda da je nakon 1956. bila neko vrijeme u Župnom stanu Vitini. Početkom svibnja 1957. provincijalka s. Benita piše u Vitinu s. Bogoljubi: „Pošto za sada mi nemamo ovdje (u Bijelom Polju, op. moja) dovoljno prostora, kako Vam je poznato, Vi ćete za neko vrijeme poći opet na Humac u sobu i stan što ste ga ranije iznajmili, a čim bude ovdje više mjesta, pozvaćemo Vas“.[8] Na Humcu je bila do 1960. kako se dade vidjeti iz rasporeda sestara provincije.
Zadnje godine života proživjela je u Bijelom Polju.
S. Bogoljuba bila je izuzetno dinamična osoba. Znala je od svih vlasti koje su se smjenjivale postići nešto za školu u Trebinju, dobiti donacije, isposlovati dozvole (i od Talijana). Jednako dobro se snalazila kod prosvjetnih vlasti u Beogradu, na Cetinju (Trebinje je pripadalo zetskoj banovini) i na kraju u Zagrebu, za vrijeme NDH. Znala je uspostaviti dobre odnose s pravoslavnima i muslimanima koji su rado slali svoje kćeri u sestarsku školu. U njezinu poduzetnu narav uklapalo se i promicanje katoličkog tiska, osobito Kršćanske obitelji koju je svesrdno preporučivala i novčano pomagala. Pa i onda kad nije živjela u Hercegovini. [9]
Jednako tako kao predstojnica znala je opskrbiti zajednicu svime potrebnim. Kako je i sama bila radina i poduzetna, očekivala je to i od drugih pa je sestrama znala reći: „U samostanu ne smije biti trutova.“ Isto tako, kako je osobno bila dostojanstvenog držanja i znala se ponašati u svakoj prigodi, s poznatima i nepoznatima, poučavala je i poticala sestre da se tako ponašaju i same. Sudjelovala je i na generalnom kapitulu Kongregacije 1935. kao delegatkinja naše provincije.[10]
Općenito gledano, s. Bogoljuba bijaše od onih osoba koje ostavljaju dubok trag svojom pojavom i djelovanjem, bez obzira koliko se s njima slagali ili ne. Kako je bila stalno u pokretu, i smrt ju je susrela „na putu“. Umrla je iznenada, za vrijeme posjeta rodbini na Crnopodu, 12. rujna 1963. Pokopana je na groblju Gruban u Bijelom Polju.
[1] Usp. B. NAZOR, Lovretske sestre, str. 136.
[2] KROIm, god. 1910., str. 3.
[3] Isto, god. 1911. str. 5.
[4] ŠAM, F9, god. 1923.
[5] Usp. N. PALAC, Stoljeće života, str. 171; Raspored sestara, god. 1945.-1947.
[6] Prema kazivanju s. Leonarde Rupčić (1927.)
[7] Usp. A. LOVRIĆ (razgovarala), Samostan Humac prije 50 godina, KZ 35 (2002.), str. 98.-103.
[8] APMo, SP, 25/57.
[9] Usp. Č. Sestra Bogoljuba Sušac za naš list, KO, br. 9-10 (1917.), str. 204.
[10] Kronika materine hiše, str. 660.; Sjećanje sestara; Nekrologij provincije.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 84-87.)