28. rujna 2025.
Rođena: 6. svibnja 1911., Cerno/Humac
Novicijat: 19. ožujka 1930., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1931., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1934., Mostar
Preminula: 28. rujna 1985., Bijelo Polje
Nomen est omen, rekli su stari. Ime označava bit osobe koja ga nosi. Za s. Blaženku to vrijedi kao za malo koga.
Rođena je u brojnoj obitelji Josipa i Ane rođ. Brkić u Cernu, u župi Humac. Kad je primljena u kandidaturu u Mostaru 7. rujna 1928. tamo je zatekla svoju stariju sestru, Ivu – Katu, koja je već bila položila vječne zavjete.
Nakon završenog novicijata i položenih prvih zavjeta, najveći dio svoga životnog i redovničkog vijeka s. Blaženka je proživjela u Mostaru. Prve dvije godine poslije novicijata je provela u Mostaru obavljajući kućanske poslove u Sirotištu. U mostarskoj bolnici radila je od 1933. do 1966. s kratkim prekidom u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Kratko vrijeme našla se i u zatvoru 1948., poput mnogih drugih sestara naše provincije. Kad je otišla u mirovinu, nije mirovala niti su je pustili u miru! Imenovana je predstojnicom u našoj kući u Zagrebu i tu je službu vršila jedno trogodište (1966.-1969.). Kada je 1969. otvorena podružnica u Heilbronnu, u Njemačkoj s. Blaženka je poslana tamo. Ostala je dvije godine i potom, 1971. došla u Bijelo Polje, svoju posljednju životnu postaju. [1]
S. Blaženka svojim je životom opravdala svoje ime: resila ju je blagost, smirenost, ljubaznost i pažljivost. Zanimala se za druge, ali u pozitivnom smislu. Mudrost i razboritost pokazivala je ne samo kao kućna predstojnica nego i općenito u pogledu na život, svjesna njegove neumitne prolaznosti. Onima koje su čekale da započnu rad u bolnici govorila bi: „Djeco moja, vrijeme brzo prolazi; tako će brzo proći i radni vijek, da nećete ni znati kad je prošlo“. Imala je o tome iskustva, ali također i iskustva kako izdržati u svim prilikama i neprilikama: „Da mi nije pomogao Bog, kojeg sam molila i njemu se prepuštala, ne bih mogla ništa sama učiniti.“
Zdravu pobožnost koju je baštinila u obitelji, njegovala je cijelog života. Nastojala je koristiti sve prigode i mogućnosti za duhovni rast, za dublji i istinskiji duhovni život. Pokazivala je otvorenost prema novijim duhovnim gibanjima. No, njezinom duhovnom životu pečat je davala marijanska pobožnost. Majku Božju štovala je na osobit način. Slika koju pamtimo iz posljednjih godina njezina života je polupognuti lik s. Blaženke s krunicom u ruci, lagani hod do groblja na Grubanu gdje je svaki dan moleći odlazila da „obiđe“, kako je govorila, pokojne sestre. S. Blaženka je znala uskladiti molitvu i rad – za sve je imala vremena. Rado je pomagala u kućanskim poslovima kojih u Bijelom Polju nikada nije manjkalo. I šalila se pri tom govoreći: Bolje je da svatko dangubi nego ja!
Dugo je bolovala od šećerne bolesti. Na pitanje – kako ste, obično bi odgovarala: Ako nije, bit će bolje. U bolji život prešla je 28. rujna 1985. u nazočnosti svoje s. Miroslave i drugih sestara i s molitvom „Zdravo Marijo“ na usnama. Ta molitva ju je otpratila i na njezino posljednje ovozemaljsko počivalište na Grubanu.[2]
[1] Usp. ABOM 227/53; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1985.
[2] Vidi još: Nekrologij provincije; M. SESAR, „Ako nije, bit će bolje“, Sjećanje na s. Blaženku Vučić, ZP, br. 4 (1985.), str. 29; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 158-159.)