5. ožujka 2025.
Rođena: 15. rujna 1921., Čitluk
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 5. ožujka 2009., Mostar
Kad se rodila, roditelji Stipe i majka Anica rođ. Primorac, dali su joj ime Darinka. A ona se odlučila Bogu darovati s nepunih šesnaest godina. U samostan je primljena 18. ožujka 1937. u Mostaru. I svi važniji datumi njezina života bit će vezani za taj grad. I za mjesec ožujak, mjesec u kojem je prešla iz ovog života u onaj koji nema svršetka.
Kao kandidatkinja radila je jedno vrijeme u konviktu na Širokom Brijegu. Prvih desetak godina redovništva s. Bernardine obilježava rat i prijelomni događaji unutar provincije neposredno nakon završetka rata. U tom razdoblju s. Bernardina je služila zajednici u više mjesta i obavljala je razne poslove: na početku redovničkog života u kuhinji franjevačkog samostana u Mostaru, zatim je 1943. počela raditi u bolnici gdje je zamijenila s. Moniku Sušac koja je umrla. Kraj rata dočekala je u Mostaru i proživjela dramatične trenutke kada je bolnica teško oštećena od detonacija pa su se morali bolnički odjeli preseliti privremeno u zgradu Napretka. Stanovala je s još nekim susestrama kod obitelji Vrković. Tako je dočekala i ulazak partizana u grad, veljače 1945. Radila je još neko vrijeme u bolnici, a onda su partizani tražili da se u bolnici zaposle njihove tzv. medicinske sestre, došle iz šume. S. Bernardina (također i s. Blaženka, bivša s. Melita i druge) prekida rad u bolnici. Poslana je na ispomoć u Široki Brijeg, u našu kuću da zamijeni s. Gabrijelu Sivrić koja se razboljela. Kuća je dobrim dijelom bila okupirana – partizanski oficiri u njoj su imali svoju menzu. Zauzeli su i kuhinju i uzeli sve iz kuće. S. Bernardina morala je pomagati kuhati jer oficirski kuhari nisu bili vješti. Morala im je izrađivati i prišivati činove na odjeću – od traka koje su potrgali s misnica u Trebinju, kako su sami rekli!
Iz Širokog Brijega se vratila u provincijalnu kuću i nakon kraćeg zadržavanja poslana je u franjevački samostan Kreševo gdje je provela nešto manje od godine dana (1948/1949.). Tada, 1949. sestre su napustile Kreševo jer im je zabranjeno raditi u uniformi, a u civilu nisu željele. Kako je bolnica oskudijevala stručnim osobljem, pozvane su da se vrate na posao sestre koje su prije u bolnici radile.[1] Tako i s. Bernardina od godine 1949. ponovno počinje raditi u mostarskoj bolnici i radit će sve do umirovljenja. U Mostaru je ostala stanovati do 1988. kada dolazi u Bijelo Polje. Mislila je da će to biti i zadnja postaja njezina životnog puta. No rat je i s. Bernardini poremetio nadanja: morala je zajedno s drugima u izbjeglištvo, početkom travnja. Upravo je ona, sa s. Branimirom, bila u prvoj skupini sestara evakuiranih u Bašku Vodu. Sjećam se suza s. Bernardine tog dana, a bio je 1. travanj 1992., i njezinih riječi: „Istoga dana i mjeseca 1949. morale smo ići iz naše kuće u Mostaru. Sve se ponavlja…“ I, poput nas drugih, nije imala odgovora na pitanje: zašto?
U Baškoj Vodi ostala je nekoliko mjeseci i potom, nakon povratka u Hercegovinu, nastanila se u Tihaljini s manjom skupinom sestara izbjeglih iz Bijelog Polja. U Tihaljini će ostati do 2005. godine, a onda zadnje godine života, već teže bolesna, provodi u Mostaru, Franjevačka 88. Smrt ju je pohodila 5. ožujka 2009. Njezino tijelo počiva na groblju Gruban u Bijelom Polju.
Iza ovih šturih podataka o jednom, ljudski gledano, dosta dugom životu, krije se bogatstvo rada i napora, požrtvovne ljubavi prema bližnjima i ustrajne vjernosti Bogu. Rad u bolnici, na kirurgiji, na poseban način obilježio je život s. Bernardine i pokazao najviše njezinu osobnost. Po naravi je bila čvrst značaj koji se odražavao u radu i odnosima s ljudima. U poslu je pokazivala odlučnost, točnost, odgovornost i disciplinu. Tko ju je manje poznavao, mogao je to doživjeti i kao pretjeranu strogost. Tko je pratio njezin rad izbliza, nije mogao ne zapaziti dobrotu, plemenitost i požrtvovnost koju je iskazivala bolesnicima. Takav odnos prema radu i dužnostima zadržala je i u umirovljeničkim godinama. Pomagala je u čemu je mogla, obavljajući potrebne kućanske poslove: u samostanu sv. Petra i Pavla u Mostru, u Bijelom Polju i u Tihaljini.
A s. Bernardina bila je i osoba molitve. Trudila se živjeti u dubokoj povezanosti s Bogom. U njemu je nalazila oslonac i snagu za ustrajnost, osobito u situacijama kad su mnogi pokleknuli. Za nju je posebna patnja bila kada zadnjih mjeseci života, zbog bolesti, nije bila u stanju izgovarati riječi molitve. Tada je pozivala sestre da mole za nju – vjerovala je u snagu molitve drugih. Okružena molitvom sestara prešla je i prag smrti. Predala je vječnosti „svoj životni zavežljaj u kojem su se skupljale godine i prepričavale svoje ljepote i strahote, patnje i boli. I ovozemaljski se život predao vječnom sa svim svojim teretom i strahom, dao mu sva svoja dobra i bore, žuljeve suze, tolike molitve i uzdahe. I, evo, sada se sve to stopilo u jedno.“[2] U gledanje licem u lice Onog u kojeg se vjerovalo.[3]
[1] Usp. M. PEHAR, Ljudski život..., KZ 23 (1990.), str. 184; O životnom putu s. Bernardine u ratu i poratnim godinama do 1949. vidi: Razgovor s. Bernardine s postulatorom kauze „Fra Leo Petrović i subraća“ fra Miljenkom Stojićem, u Mostaru 22. prosinca 2008.
[2] Usp. Homilija fra Ante Marića na sprovodnoj sv. misi i Oproštajni govor provincijalne predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 1 (2009.), str. 39-41.
[3] O s. Bernardini vidi još; A. BIŠKO, Dijamantna vjernost časnih sestara, KZ 33 (2000.), str. 168.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 298-300.)