14. listopada 2025.
Rođena: 11. srpnja 1915., Polog
Novicijat: 19. ožujka 1936., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1937., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1940.
Preminula: 14 listopada 2001., Široki Brijeg
Iva s. Berislava ostala je u ranom djetinjstvu bez roditelja Ivana i Anice rođ. Bošnjak. Otac joj je poginuo u Prvom svjetskom ratu, a majka nedugo zatim umrla. U dobi od šest godina smještena je u Sirotište sv. Franje u Mostaru. Pučku školu završila je u Bijelom Polju, a Domaćinsku školu kućanstva i gospodarstva u Mostaru. Obje škole su pripadale našim sestrama. U kandidaturu je primljena 7. lipnja 1933. Kao kandidatkinja jedno je vrijeme radila u franjevačkom konviktu u Visokom te u mostarskoj bolnici. Nakon položenih prvih zavjeta radila je na mnogim podružnicama obavljajući dužnost kuharice. Prva njezina apostolska postaja bio je Široki Brijeg, tj. tamošnji franjevački konvikt gdje ostaje od 1937. do 1944. Potom je premještena u zajednicu sestara u Banovinskoj bolnici i tu je ostala do 1947. S. Berislava ponovno se vraća na Široki Brijeg, sada u franjevački samostan.[1] Ovaj boravak nije bio duga vijeka. Godine 1948., 24. travnja, tu biva uhapšena. „Krivnja“ s. Berislave, prema presudi Okružnog suda u Mostaru, bila je to što je „neutvrđenog dana i mjeseca u drugoj polovini 1945. primila pismo od ustaških odmetnika H. M. i J. M. te im na osnovu tog pisma (...) spremila veš,“ a zatim je, navodno, kratko nakon toga, vidjela u bolnici jednu drugu ustašku odmetnicu i „s njom se pozdravila, ali ju vlastima nije prijavila.“ Zbog toga je osuđena na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od godine dana.
Naravno, cijelog života s. Berislava se sjećala momenta hapšenja kao i prvih zatvorskih mjeseci i izdržavanja kazne. Prema njezinu pripovijedanju bilo je ovako:
„Došla tri milicionara u samostan, a pokojni fra Vencel Kosir mi reče: ,Nareži mezu i daj im piće! Kad smo ih počastili, dođoše u kuhinju sa strojnicama i rekoše mi: Potpišite se! Uhapšeni ste! Odvedoše me u Ćelovinu. U samici sam bila tri mjeseca, zatim su nas prebacili na izdržavanje kazne u Bileću. Odatle su nas vodili na rad u mjesto Plana, gdje smo tukle šljunak i miješale malter. Nakon godinu dana puštena sam na slobodu.“[2]
Može se samo naslućivati što sve stoji iza ovog kratkog „izvješća“. To znati mogu samo oni koji su prošli zatvorsko iskustvo. A vrijeme provedeno u samici, nešto je što se ni s čim ne da usporediti. Po riječima s. Berislave, u toj situaciji, „u tebi naraste i ponos i prkos: da odbiješ sva obećanja i ponude, štoviše da ih omalovažavaš. Ništa se ne može usporediti s Bogom i njegovim pozivom“.[3]
Nakon izdržavanja kazne s. Berislava je došla u Bijelo Polje. Kako tu nije bilo mjesta, a nije imala obitelji kamo bi mogla poći poput više mladih sestara u to vrijeme, otišla je u Konjic na poziv fra Blage Karačića. I tu ju je dostigla UDBA tražeći da se vrati u svoju općinu. Tek na fra Blaginu molbu za intervenciju Đure Pucara, mogla je ostati. I ostala je do sredine listopada 1951. Narednih godina (1951.-1953.) živjela je i radila (zajedno sa sestrama Splitske provincije) na Poljudu u Splitu gdje su bili smješteni sjemeništarci hercegovačke franjevačke provincije.[4] Nakon povratka u Hercegovinu bila je u franjevačkim samostanima Mostaru i Širokom Brijegu. Poslušnost ju je zatim odvela na Petrićevac gdje je ostala šest godina. Nakon toga mjesto njezina služenja bio je Humac, kroz sedam godina, do 1975. Te godine dolazi u našu kući na Širokom Brijegu. U njoj će proživjeti četvrt stoljeća, odnosno sve preostale godine života.[5] Dok je bila još u snazi, nastavila je voditi kuhinju ove zajednice (sa s. Nadom), a kasnije pomagati sestri odgovornoj za kuhinju.
S. Berislavu krasilo je franjevačko veselje, blagost i jednostavnost. Iz dobra blaga svoga srca darivala je uvijek dobro, najbolje, za Gospodina i one koji su je okruživali i susretali. Sve što je činila, činila je s ljubavlju i požrtvovno. U poslu je bila spretna, reklo bi se pravi majstor svoga posla. I svoje znanje znala je prenijeti drugima. Po prirodi je bila komunikativna i znala se radovati malim stvarima.
Imala je svoje velike ljubavi. Iza Boga to je bila Crkva i Hrvatska. Na poseban način Hrvatska. Sanjala je njezino uskrsnuće i bila neopisivo sretna kad je dočekala njezino međunarodno priznanje. Rađanje nove Hrvatske pratila je svagdanjom molitvom – da predsjednik i njegovi suradnici ne odustanu od borbe za njezino stvaranje! Ovo je svima bilo poznato. I onda nije nikakvo čudo da su je na zadnje počivalište, na širokobriješkom groblju Mekovac, s trobojnim buketom cvijeća ispratile neke od živih zatvorskih supatnica. Jednako tako, poštovanje s. Berislavi izrazilo je Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, podružnica Hercegovina.
Sam Bog zna koliko je žrtve, pregaranja, strahova i nadanja, radosti i bojazni s. Berislave nama ostalo skriveno. Ali ono što znamo čini je jedinstvenom: tako običnom, a osobitom.[6]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 246-248)
[1] Usp. ŠemKon, 1937.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.
[2] Usp. Presuda Okružnog suda u Mostaru, K: 449/48. od 13. kolovoza 1948.; L. GLAVAŠ, S. Berislava Marić (1915.-2001.), KZ 34 (2001.), str. 129.
[3] Usp. L. GLAVAŠ (razgovarala), Dvostruko slavlje naših sestara, KZ 19 (1986.), str. 136.
[4] Sa s. Berislavom na Poljud je otišla i s. Vicencija Musa i kandidatkinja Anica Rupčić, danas s. Leonarda. O ovome vidi: Ž. ILIĆ, Školske sestre u franjevačkim domaćinstvima prema jednom polustoljetnom iskustvu, u: A. BUBALO (ur.), Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., str. 228-229; Kazivanje s. Leonarde Rupčić.
[5] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2001.
[6] O s. Berislavi vidi još: S. M. Berislava Marić (1915.-2001.), Homilija fra Zdenka Karačića, Široki Brijeg 15. listopada 2001., ZP, br. 3(2001.), str.23.-24.