12. svibnja 2025.
Rođena: 21. svibnja 1903., Mostar
Novicijat: 19. ožujka 1925., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1926., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1929., Mostar
Preminula: 12. svibnja 1981., Bijelo Polje
Život i djelovanje s. Benite snažno su obilježili dug period povijesti naše provincije, kroz gotovo prvih 50 godina njezina postojanja.
Rođena je u obitelji Nikole i Ive rođ. Škegrić u Mostaru. U samostan je došla kao dvadesetogodišnja djevojka, 7. rujna 1923., iste godine kada je u Mostaru ustanovljen novicijat za Hercegovinu. Dvije godine kasnije i s. Benita će stupiti u taj novicijat. Nakon prvih zavjeta u Sarajevu će dovršiti učiteljsku školu, započetu ranije u Mostaru. Od 1928. do 1945. djeluje u Bijelom Polju kao učiteljica i upraviteljica sestarske osnovne škole. U tom vremenu, uz rad u školi, od 1932. do 1943. vršila je i službu provincijalne tajnice, odlazeći u Mostar, u provincijalnu kuću, najčešće pješice. Kad je nova komunistička vlast onemogućila rad škole, s. Benita će kratko vrijeme u provincijalnoj kući biti odgojiteljica kandidatkinja (1946./1947.) i onda neko vrijeme provest će i u Međugorju, do 1949. Te godine je zatvorena i osuđena tri godine lišenja slobode s prinudnim radom.[1] Kaznu zatvora izdržala je u Mostaru i Stocu (1949.-1952). Nakon izlaska iz zatvora otišla je kod svoje sestre u Vinkovce na nekoliko mjeseci oporavka. Potom se vratila u Bijelo Polje. Biva imenovana provincijalnom predstojnicom 1953. Tu je službu vršila do 1960. Tako je bila u prilici sudjelovati na prvom poslijeratnom generalnom kapitulu (održanom nakon 21 godine!) kao provincijalna predstojnica. Nije imala počinka ni nakon svršetka službe provincijalke: dvije godine je bila učiteljica novakinja, a onda od 1962. do 1969. vrhovna savjetnica u Rimu. Nakon povratka, do smrti vršila je službu provincijalne ekonome.[2] Bilo je to doslovno do smrti, jer, bolovala je samo nekoliko dana. Svoj životni tijek završila je u Bijelom Polju u koje je ugradila najbolje godine života.
Tko je bila s. Benita, ta tijelom krhka i sićušna žena, kadra ostati uspravna kad su mnogi pokleknuli, kadra nositi ne mali teret provincije i tolike odgovornosti? Gotovo da pomislimo kako je to nemoguće. A tko god je upoznao s. Benitu, može posvjedočiti da je moguće. Moguće na najizvrsniji način. Obavljala je poslove tiho, činila se sporom, ali sve je stizala i uspijevala staviti na pravo mjesto.
U Bijelom Polju gdje je provela najduži dio života, upisana je u sjećanje kao učiteljica u školi. Odgojila je i poučavala više naraštaja. Osim nastave u razredu, s. Benita je organizirala brojne izvannastavne aktivnosti s djecom: školski zbor, dramsku grupu, Marijin vrtić za najmlađe uzraste i Marijinu kongregaciju za one odraslije, Društvo malih misionara koje održava stalnu vezu s djecom u Bengaliji itd. Misije su bile velika ljubav i neispunjena želja s. Benite. Kad već sama nije mogla poći u misije, misijski je djelovala tu gdje je bila i na to poticala druge.[3] Osnovala je i vodila zbor u župnoj crkvi. Djecu je ne samo poučavala školske predmete nego ih je srdačno ljubila i nastojala odgajati za općeljudske i kršćanske vrednote. Njezini učenici o tome sami svjedoče: „mislim da sam pečat tog nekog obrazovanja nosio čitav život, da problemima prilazim staloženo onako kako je prilazila moja draga učiteljica Benita“. „Iako je bila malena rasta njen je duh bio velik pa su je cijenili i učenici i roditelji.“ U sjećanju učenika posebno mjesto zauzima sudjelovanje u župnom zboru koji je vodila također s. Benita. Župnik don Andrija Majić nabavio je za crkvu veliki harmonij u prvim godinama svoje župničke službe. Tako je s. Benita, uz sve ostalo, mogla dati i doprinos liturgijskom pjevanju, dopunjujući na taj način obrazovanje i odgoj svojih učenika, ali dajući i prilog glazbenoj kulturi u župi. Upamćene su osobito svečanosti prve pričesti kada je „dolazila do punog izražaja ljubav i maštovitost s. Benite.“[4]
Velika duha bila je s. Benita i u drugim okolnostima života. U zatvoru se pokazala kao „tvrd orah“ isljednicima.[5] Duhovnu snagu pokazala je i kada je imenovana provincijalnom predstojnicom nakon izlaska iz zatvora. Zatekla je provinciju raspršenu, sa samo jednom vlastitom kućom, s mnogim sestrama koje su bile u roditeljskim kućama i na drugim mjestima,[6] u očekivanju da se vrate u zajednicu. A mnoge su već bile napustile zajednicu u poratnim godinama. Sa s. Benitom kao provincijalkom započinje obnovljeni život provincije. Ponovno se otvara novicijat (1954.) i sestre se uključuju u apostolat koji su dopuštale tadašnje prilike – rad u župnim kućama i bolnicama, djelomično u drugim državnim službama.
Kratko vrijeme s. Benita obavlja dužnost učiteljice novakinja i potom vrhovne savjetnice. Kongregaciju je voljela kao svoj dom i nije bila nikada ograničena na uski vidokrug vlastite provincije što se mnogima događa. Zacijelo, pomoglo joj je u tome i iskustvo kada je kao mlada sestra sudjelovala na generalnom kapitulu 1935. godine. [7]
S. Benita je tijekom života tu i tamo zapisivala duhovne odbljeske i doživljaje. Objavila ih je u dvije zbirke poezije: Pokloni duše (Zagreb, 1969.) i U dane prolaza (Zagreb, 1977.). Njezina marijanska pobožnost našla je odjeka u knjižici Krunica umom i srcem, objavljena u dva izdanja (Zagreb, 1971. i Mostar, 2003.)
Tajna života, unutarnja snaga svega što je radila, bio je dubok molitveni život i na njemu utemeljeno radikalno opredjeljenje za redovništvo. Tako je bilo od njezine mladosti. Pred završni ispit na Učiteljskoj školi, s. Benita piše svom duhovnom vođi: „…Molim da bi me se Vi u vašim sv. molitvama (...) spomenuli, osobito sada u vrijeme mature, koje se radi slaboga zdravlja bojim, ali najviše zato, da budem prava redovnica, - službenica Kristova i ispunim potpuno Njegovu sv. volju.“ S. Benita je pratila pokrete vlastite duše, sebe ispitivala uvijek je li na tragu onog što Bog želi. Držala se one Agustinove misli: „Život svetih, nama je pravilo života“. „Pa, ako ih ne mogu u dobroti i svetosti slijediti, to bih bar želila da nešto činim čime će se duh od zemaljštine uzdignuti k Vječnosti.“[8] Stoga je, unatoč svojoj ljudskoj slabosti i krhkosti cijeloga života težila za onim što je gore. Bila je velika, iskrena moliteljica, „žižak pred Presvetim“ kako ju je okarakterizirala vrhovna predstojnica s. Tereza Vidan. Stalno vrijeme u danu, s. Benita je odvajala za osobnu molitvu i meditaciju, za klanjanje pred Presvetim. Rado i puno je čitala duhovnu literaturu tražeći hranu za svoju dušu. Njezin duhovni život odražavao se u odnosima s ljudima, u svakodnevici. Osobno skromna i jednostavna, prema drugima blaga i velikog srca pa i onda kad je korila i upozoravala. Njezin način ophođenja sa sestrama i drugim ljudima bio je profinjen bez obzira o kome se radilo. Cijeli njezin stav odražavao je opredijeljenost za redovnički život i ljubav prema Crkvi. Možda je s. Benita najbolje sama izrekla svoje životno opredjeljenje u zapisu pod naslovom „Izaberi!“. Izaberi što ćeš biti:
Kao sjena
ili kao sjajan sunčev trak
i obasjat svakog prije
neg nastane tamni mrak
Kao sjena
past u tvrdu zemlju,
ili kao sjajni sunčev trak
i nestati tu zauvijek,
ali ostaviti svijetao trag.[9]
S. Benita je izabrala – ostavila je svijetao i neizbrisiv trag u našoj provinciji i Kongregaciji, ali i kod svih koji su je poznavali, s njom radili i surađivali, sretali je.
Sestrica smrt pohodila je s. Benitu na blagdan sv. Leopolda Mandića kojeg je osobito štovala. Povodom njezine smrti mnogi su provinciji uputili izraze sućuti. Među ostalima i fra Rufin Šilić koji je napisao: „Vi mlađe i najmlađe ne možete ni slutiti koliko je to velika i zaslužna sestra za tu vašu provinciju, a i za cio narod Božji u Hercegovini. Ima mnogo toga velikoga u njezinu životu što je samo meni poznato. Nemojte se čuditi da sam je toliko cijenio!“[10] A mnogi su je znali i cijenili.
Njezin pogreb okupio je mnoštvo sestara iz naše i susjednih provincija, velik broj svećenika, bivših učenika i mnogo drugih poštovatelja s. Benite. Sve njih okupio je „svijetao trag“ jedne autentične žene i redovnice.
[1] Usp. Okružni sud u Mostaru, K. 33/50, od 11. 3. 1950.
[2] Usp. ŠemKon, god. 1925.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1980.
[3] Usp. Arhiv HFP, SP, sv. 77, f. 108 i 108r.
[4] Usp. V. BRKIĆ, Dušobrižnička djelatnost mons. Andrije Majića, u: Ž. MAJIĆ (prir.), Sluga dobri i vjerni. Život i djelo mons. Andrije Majića, Zbornik radova sa studijskog dana, Mostar, 17. lipnja 1998., Mostar, 1998., str. 69; Mila mi je baština moja, str. 87-88, 90 i 95.
[5] T. BOŽIĆ, U spomen s. Beniti, KZ 14(1981.), str. 52-54.
[6] U rasporedu sestara za god. 1954./1955. na desetak mjesta, uglavnom župa, nalazila se samo po jedna sestra.
[7] Usp. Kronika materine hiše, str. 660.
[8] Usp. Pisma duhovnom vođi, Arhiv HFP: SP, sv. 76, f. 75r-76, i sv. 102, f. 4. U ostavštini fra Dominika Mandića, napose u sv. 16, sačuvana su brojna pisma s. Benite iz kojih se može iščitavati njezin duhovni put.
[9] B. PRKAČIN, U dane prolaza, Zagreb 1977., str. 97.
[10] Citirano prema tekstu sažalnice objavljene u ZP, br. 2 (1981.), str. 31.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 132-135.)