16. kolovoza 2025.
Rođena: 6. travnja 1919., Gorica
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 16. kolovoza 2006., Mostar
Kata s. Apolonija rođena je u obitelji Mate i Apolonije rođ. Boban. U samostan u Mostaru je došla s navršenih osamnaest godina života, 18. travnja 1937. Stupanjem u novicijat uzela je majčino ime.
Nakon završenog novicijata s. Apolonija je vršila svoje poslanje u više mjesta i obavljala je sve kućanske i domaćinske poslove u danom trenutku potrebne, u vlastitoj zajednici ili izvan nje. Prve godine kao sestra radila je u mostarskoj bolnici. Kraj drugog svjetskog rata dočekala je u konviktu na Širokom Brijegu. Bila je u skupini od 10 naših sestara koje su partizani internirali u Split, kada su zauzeli Široki Brijeg i pobili tamošnje franjevce. U Splitu je s. Apolonija ostala s drugim sestrama na Lovretu, a onda nakon nekoliko mjeseci se vratila u Hercegovinu. Ponovno je počela raditi u bolnici. Godine 1947., premještena je na Široki Brijeg u franjevački samostan, gdje su sestre počele voditi kućanstvo još 1944. godine.[1]
Kasnije je s. Apolonija djelovala i u drugim franjevačkim samostanima i nekim župama: u Konjicu, Sasini, Prozoru, na Humcu i Čitluku. Godine 1972. došla je u novootvorenu kuću naše provincije u Konjicu i u njoj proživjela dva puna desetljeća, sve do 1993. kada je zbog ratnih okolnosti morala ostaviti Konjic. Došla je u Bašku Vodu i tu ostala dugi niz godina, sve do 2005. Tada je premještena u Mostar, u Franjevačku 88. gdje će dovršiti svoj zemaljski put.[2]
S. Apolonija je cijelog života bila krhkog zdravlja, a zadnjih godina bila je prikovana za bolesničku postelju, nesvjesna svega oko sebe. Preminula je u Mostaru 16. kolovoza 2006., a svoje zemno počivalište našla je na groblju Gruban u Bijelom Polju.
S. Apolonija je zadržala kroz cijeli svoj život onu priprostost i jednostavnost s kojima je i došla u samostan. Po naravi blaga i plemenita, služila je Bogu i ljudima požrtvovno, strpljivo i odgovorno. I njezina pobožnost nosila je biljeg onog što je sa sobom donijela u samostan. Prihvaćala je život takav kakav je bio, živeći svaki dan kao dar, bez tjeskobne brige što će biti sutra. Slutila je da će je i u onom sutra pratiti ruka Božja.[3]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 278-279)
[1] Usp. Arhiv HFP: SP, sv. 144, f. 543; Raspored sestara, god. 1947./1948.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2006.
[3] O s. Apoloniji vidi još: M. PEHAR, Ljudski život obasjan ..., KZ 23 (1990.), str.182; Z. GRGIĆ, Oproštajni govor, ZP, br. 2 (2006.), str. 46.