S. M. Antonija Janja Šunjić

S. M. Antonija Janja Šunjić

2. veljače 2024.

Rođena: 7. siječnja 1910., Rodoč/Mostar
Novicijat: 19. ožujka 1932., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1933., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Preminula: 2. veljače 1998., Međugorje

S. Antonija jedno je od redovničkih zvanja koje je naša provincija imala iz Rodoča u prošlim vremenima, prije Drugog svjetskog rata. Kad se rodila u obitelji Ilije i Luce rođ. Lovrić dali su joj ime Janja. Navršivši 19 godina pokucala je na samostanska vrata u Mostaru i bila primljena u kandidaturu 10. srpnja 1929. Kandidaturu je provela dijelom u Visokom, podružnici upravo te godine otvorenoj, te u Mostaru. U novicijat će stupiti iste godine kada je utemeljena naša provincija.

Za vrijeme svog redovničkog života s. Antonija je prošla mnoge podružnice naše provincije. I često se vraćala u Bijelo Polje, nakon što bi provela neko vrijeme na podružnicama. Bijelo Polje je ujedno i prva podružnica na koju je poslana nakon položenih prvih zavjeta. Tu je ostala dvije godine. Slijedile su naredne četiri u konviktu na Širokom Brijegu te ponovno Bijelo Polje, zatim Mostar, Nevesinje i Trebinje. Godinu 1947./1948. provela je u Bijelom Polju. Naredne tri godine radila je u kuhinji franjevačkog samostana u Konjicu. Od 50-ih godina pa do konačnog dolaska u Bijelo Polje, s. Antonija je radila kraće vrijeme na više podružnica: Tomislavgrad, Barlovci, Slano i Široki Brijeg. Kao i ranije, boravke na podružnicama prekidala je boravkom u Bijelom Polju u kojem će živjeti za stalno od 1976. do 1992. Kad je većina sestara evakuirana u Bašku Vodu početkom travnja, s. Antonija nije bila spremna ostaviti Bijelo Polje. Ostala je do prvog bombardiranja samostana 28. travnja kada je napustila Bijelo Polje zahvaljujući odlučnosti hrvatskih vojnika i spremnosti fra Svetozara Kraljevića da uz rizik života preko Đubrana preveze s. Antoniju i druge dvije starije sestre koje su bile ostale u samostanu.

Put s. Antonije nakon izlaska iz Bijelog Polja bio je isti onaj većine drugih sestara bjelopoljske zajednice: Baška Voda – Međugorje/Kovačica – Međugorje, naš samostan u Miletini. U njemu je s. Antonija proživjela preostale godine svog života, a na mjesnom groblju Srebrenica svoj smiraj našli su i njezini zemni ostaci.[1]

Prigodom 50. obljetnice redovništva s. Antonija je sažela svoj život u ove riječi: „Ja sam željela biti časna sestra. Zato mi je dolazak u samostan bio predivan. Čitav život sam se bavila domaćinskim poslovima o mnogim našim i svećeničkim kućama. Nije bilo lako. Ali na koncu sam prezadovoljna svojim životom u samostanu.“[2]

Za vrijeme dugog boravka u Bijelom Polju s. Antonije mnogi će se sjetiti: kako moli krunicu šećući duž magistralne ceste ili kako sjedeći u hladovini na Grubanu plete pasiće. Sjetit će se i opomena koje je davala mlađima u namjeri da se u njima odgoje prave redovnice. Veselilo ju je liturgijsko pjevanje i s veseljem je odlazila u župnu crkvu u Bijelom Polju. Posjećivala je rado bolesne i osamljene. Zadnju godinu života u Međugorju provela je na bolesničkoj postelji prije nego je pošla u susret Gospodinu koji jedini poznaje i proniče što je bilo i što jest u srcu ljudskom.[3]


[1] O mjestima života i djelovanja s. Antonije usp. ŠemKon, god. 1934.-1940.; APMo, SP, 6/53; Raspored sestara, god. 1954.-1997.
[2] Usp: Ž. ILIĆ, Pedeset godina redovništva, KZ 15 (1982.), str. 91.
[3] O s. Antoniji vidi još: A. BUBALO, S. Antonija Šunjić (1910.-1998.), KZ 31(1998.), str. 148; Nekrologij provincije; Sjećanja sestara.

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 236-237.)

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/