11. ožujka 2026.
Rođena. 3. kolovoza 1913., Cerno/Humac
Novicijat: 19. ožujka 1934., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Preminula: 11. ožujka 2007., Mostar
Janja s. Angelika dvije je godine starija sestra s. Tomislave,[1] ali je poslije nje došla u samostan. U kandidaturu je primljena 8. rujna 1930. godine u Mostaru. Imala je samo 17 godina pa je morala malo čekati do stupanja u novicijat. Vrijeme kandidature, dvije godine, s. Angelika provela je u franjevačkom konviktu u Visokom pomažući sestrama u kuhinji i u drugim kućanskim poslovima. Visoko je ujedno i jedina podružnica izvan Mostara, na kojoj je bila sve do svojih poodmaklih godina.
Odmah nakon završenog novicijata, doslovce na dan prvih zavjeta zajedno s tri druge sestre iz njezina novicijata poslana je u Banovinsku bolnicu u Mostaru. U bolničkoj službi ostaje cijeli svoj radni vijek, do umirovljenja 1972. godine. Radila je na kirurgiji, a stanovala poput drugih naših sestara bolničarki u privatnim stanovima. Godinu 1945. doživjela je teško između ostalog što je poput drugih, morala odložiti redovničko odijelo. Bila je to situacija na koju nisu bile pripravne i trebalo je vremena na nju se naviknuti. Godina 1948. donijela je novu nevolju. S. Angelika je dospjela u zatvor u skupini sestara uhićenih 22. travnja te godine. U zatvoru je ostala do 28. srpnja iste godine kada je donesena presuda. Proglašena je krivom zato što je „neutvrđenog dana mjeseca augusta 1945. godine preko V. Z. zv. Velike spremila jednu korpu sanitetskog materijala za ustaške odmetnike“. Osuđena je na godinu dana popravnog rada, čije se izvršenje odlaže na dvije godine. Kao naročito olakšavajuću okolnost s. Angeliki uzeto je „dobro vladanje za vrijeme okupacije i pomaganje NOP-a.“ Stoga joj je kazna uvjetovana i sud je ocijenio da nije potrebna njezina izolacija.[2]
Nakon umirovljenja s. Angelika je živjela u Mostaru do 1988. kada je prešla u Bijelo Polje nadajući se da će u miru Grubana provesti godine starosti. Međutim, umjesto mira došla je nemirna 1992. godina kada je s. Angelika morala u izbjeglištvo slijedeći put većine drugih sestara bjelopoljske zajednice: Baška Voda – Međugorje/Kovačica – Međugorje/Miletina. No ni ova posljednja kuća nije bila posljednja: godine 1999. s. Angelika odlazi dvije godine u zajednicu u Tihaljini, a od 2001. do smrti živi u Mostaru, Franjevačka 88.
Staračke godine života s. Angelika je provodila najviše u molitvi, osobnoj i onoj zajedničkoj koju nije propuštala ni onda kada je do kapelice dolazila uz pomoć „hodalice“. Od toga je bila prisiljena odustati tek nekoliko zadnjih mjeseci života. Do kraja života zadržala je živo zanimanje za osobe i događanja u zajednici i izvan nje. Sve je pratila i u svoju molitvu uključivala: sestre, Crkvu, naš narod moleći da u njima vlada mir i ljubav. Zadnjih dana govorila je: molim za oproštenje, a ja svima opraštam. Pomirena s Bogom i u miru s ljudima prešla je u život obećan onima koji ustraju do konca.[3] Pokopana je na groblju Srebrenica u Međugorju.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 280-281)
[1] Vidi životopis s. Tomislave Vučić u ovoj knjizi, str. 162.
[2] Usp. Presuda Okružnog suda u Mostaru, K:434/48 od 28. srpnja 1948., APMo, SP, 247/91.
[3] Vidi još o s. Angeliki: Z. GRGIĆ, S. Angelika Vučić proslavila 70. obljetnicu redovništva, ZP, br. 1 (2004.), str. 25; Oproštajni govor provincijske predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 1 (2007.), str. 30-32.