18. srpnja 2025.
Rođena: 15. svibnja 1913., Gornji Veliki Ograđenik/Čerin
Novicijat: 19. ožujka 1939., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Vječni zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 18. srpnja 1987., Mostar
Anica s. Angela rođena je u obitelji Ivana i Matije, rođ. Vlaho i još je jedno od brojnih redovničkih zvanja koje je našoj provinciji dala župa Čerin. S. Angela primljena je u samostan u Mostaru 24. svibnja 1936. a tri godine kasnije i u novicijat.
Nakon položenih prvih zavjeta s. Angela je poslana u zajednicu u Međugorju. Sredinom rata počela je raditi u mostarskoj bolnici i gotovo cijeli njezin radni vijek vezan je za tu ustanovu. Rad u bolnici prekinula je samo u dvije poratne godine (1946.-1948.). Najduže je radila na kirurškom odjelu. Pamte je na radnom mjestu kao osobu koja se svim srcem posvećivala bolesnicima, požrtvovna i poslu predana. Po naravi bila je jednostavna, priprosta osoba. Pobožnost je donijela iz roditeljske kuće i snagu za svoj život i rad crpla je iz vjere. U svagdanu je svjedočila svoje kršćanstvo i redovništvo bez buke, u tišini. Skrb za bolesne ostala je sastavni dio njezina života i onda kada je bila u mirovini. Bolesnike je posjećivala i njegovala, osobito bolesne franjevce u mostarskom samostanu. Tko ju je pobliže upoznao ističe da je „imala široko, majčinsko srce za sve bolesnike. Imala je smiješak koji pridiže i riječ utjehe (...).U svakoj ljudskoj osobi, makar bila u prometnoj nesreći iznakažena, gledala je utjelovljeni lik Spasitelja.“[1]
S. Angela i svoj je život završila u bolnici na istom odjelu na kojem je godinama radila. Tu kao da je došla obnoviti sve uspomene na dane radosne i teške, na osobe s kojima je radila, prisjetiti se pacijenata koji je zacijelo nisu zaboravljali. Napraviti neku vrstu revizije vlastitog života, a da to nije planirala. Kao pacijentica tako se našla među medicinskim sestrama od kojih je „mnoge učila početnim koracima u medicini, od onog kako držati špricu u rukama pa do ljudskog odnosa prema pacijentima.“[2] Nije ni čudo što je kao pacijentica uživala poseban status na „svom“ odjelu.
Smrt je iznenada pohodila s. Angelu – barem se tako činilo mnogima. Njezino stanje poslije operacije nije dalo naslutiti blizi kraj. No, s. Angela ga je slutila o čemu mogu osobno posvjedočiti. Tri dana prije njezine smrti, odlazeći na generalni kapitul, posjetila sam je u bolnici. Na polasku rekla sam – „Doviđenja, vidimo se doma kad se vratim!“. A ona će: „Ne doviđenja, zbogom reci; znaš, mala, nećemo se više vidjeti“. I bilo je tako. Preminula je 18. srpnja 1987. Pokopana je dva dana kasnije na groblju Gruban u nazočnosti brojnih susestara, rodbine i osoblja iz bolnice s kojima je radila.[3]
[1] GoM, S. Angela Andačić (1913.-1987.), KZ 20(1987.), str. 64-65; G. MUSA, Uspomeni sestre Angele Andačić, ZP, 3 (1987.), str. 24-28.
[2] Što rade kad „ne rade“, Medicinski glasnik, br. 46 (1987.), str. 8.
[3] Nekrologij provincije; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 164-165.)