9. travnja 2025.
Rođena: 23. svibnja 1945., Ljubotići/Kočerin
Novicijat: 22. kolovoza 1964., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1965., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 13. kolovoza 1970., Bijelo Polje
Preminula: 9. travnja 2013., Bijelo Polje
Mila s. Anđelka ugledala je svjetlo dana u brojnoj obitelji Jure i Jasne rođ. Vukoja u Ljubotićima. U obitelji je primila kršćanski odgoj i rano naučila dijeliti s drugima život i sve što on donosi. Nije stoga neobično da se u takvoj obitelji u Mili pojavila klica redovničkog poziva. U samostan u Bijelom Polju došla je 4. studenog 1961. godine.
U Bijelom Polju će proći i početnu redovničku formaciju te položiti prve i vječne zavjete. Prva iskustva u apostolatu s. Anđelka je stjecala daleko od domovine, u Dorstenu u Njemačkoj kamo je poslana nakon novicijata. Zajedno s drugim sestrama radila je u franjevačkom konviktu pomažući u kuhinji. U Njemačkoj će ostati sve do 1979. djelujući naizmjenično u Dorstenu (1966.-1969.; 1974.-1978.) i Heilbronnu (1969.-1974.; 1978./1979.). Za vrijeme drugog boravka u Dorstenu pohađala je medicinsku školu. U Heilbronu je radila u Caritasovu domu za stare i bolesne. Druga, duža etapa njezina života vezana je za Zagreb. Kao medicinska sestra djeluje u Klinici za ortopediju na zagrebačkoj Šalati. Tu je provela cijeli svoj radni vijek. Prije nekoliko godina (2009.) otišla je u mirovinu, a bila je već ozbiljno načeta zdravlja. U Zagrebu je ostala sve do zadnjeg tjedna svoga života. S neizlječivom bolešću hrabro se suočila. Zadnje godine života bile su godine trpljenja u svakom pogledu. Pokušalo se obuzdati zloćudnu bolest odstranjenjem bubrega, kemoterapijom i zračenjem. No sve to nije pomoglo – samo je usporilo napredovanje bolesti. Posve svjesna svoje situacije, zaželjela je doći u Hercegovinu da još jednom susretne braću, sestre i ostalu rodbinu. Ta joj se želja ispunila. Četiri dana prije smrti prevezena je iz Zagreba u Bijelo Polje. Bili su to dani u kojima je susrela još jednom svoju najbližu rodbinu i s njima se na neki način oprostila. U Bijelom Polju gdje je započela svoj redovnički put taj put je i završila. U nazočnosti brojnih sestara, rodbine i prijatelja pokopana je na sestarskom groblju Gruban.
Život s. Anđelke nije bio vezan samo za radno mjesto u bolnici. Ona je davala ono najbolje od sebe i redovničkoj zajednici u kojoj je živjela: moleći, radeći i služeći na razne načine. U toj zajednici vršila je i službu predstojnice u vremenu 1981.-1984. Sestre koje su godinama živjele sa s. Anđelkom svjedoci su njezine revnosti, pobožnosti i privrženosti zajednici. Nesebično se zalagala u svemu što joj je bivalo povjereno i u onom što je sama zapažala da je potrebno. Takva je bila u zajednici i takva na radnom mjestu. Oni s kojima je radila s pravom su je cijenili i poštovali zbog njezine stručnosti, požrtvovnosti i odgovornosti, a voljeli su je i zbog njene sposobnosti da se našali i učini atmosferu opuštenijom. Cijeli svoj život provela je uz bolesnike služeći im kršćanskom ljubavlju bez obzira tko su oni bili. Za svoj rad primila je i priznanje ustanove u kojoj je radila u Zagrebu.
Snagu za svagdanji život i služenje crpla je iz Euharistije, iz osobne i zajedničke molitve nastojeći tako živjeti u jedinstvu s Bogom i u otvorenosti prema svima. „Sebi je postavila visoke kriterije na koje je u svakodnevici nastojala odgovoriti, ali to je i od drugih očekivala (...) Za s. Anđelku možemo kazati da je bila redovnica koja je otkrila istinski smisao života. Zaboravljajući sebe nadilazila je uske granice svoga „ja“ i darivala se za druge. Življenim kršćanstvom nije tražila patnju, ali ju je u svim oblicima prihvaćala znajući da se tako u potpunosti ostvaruje po primjeru Isusa Krista. Ljubila je djelom i tako sebi umirala.“
Kad je polazila iz Zagreba u Hercegovinu molila je sestre da joj ne zaborave staviti među osobne stvari i sliku Presvetog Srca Isusova koju je imala u sobi. Vjerujemo da je u Božanskom Srcu našla svoj mir i počinak.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 333-334.)