14. srpnja 2025.
Rođena: 19. travnja 1943., Turčinovići/Široki Brijeg
Novicijat: 22. kolovoza 1962., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1963., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 23. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Preminula: 14. srpnja 2006., Mostar
„Čitaj! Marljivo čitaj knjigu vremena u kojoj si razapeo šator bivovanja. Brzo okreći stranice, jer nema vremena (...) Koje sile pokreću, kovitlaju i razbijaju naše dane bremenite događajima?“ Tako je zapisala, tako se pitala o životu s. Ancila u jednom od svojih lirskih tekstova.[1]
A knjiga njezina života otvorila se u obitelji Miše i Ljubice, rođ. Musa u Turčinovićima. Iz te obitelji potječe još dvoje redovnika: s. Amalija, po rođenju starija, a po redovništvu mlađa sestra s. Ancile, i brat fra Jakov. U obitelji je upila temelje vjere, ljubav prema franjevaštvu i nacionalnu svijest. U kandidaturu je stupila 14. kolovoza 1958., a četiri godine kasnije i u novicijat. Godinu dana nakon završenog novicijata, 1964. odlazi na studij hrvatskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij završava 1970. i vraća se u Bijelo Polje. Dodijeljena je za pomoćnicu učiteljice novakinja, a onda 1971. imenovana je voditeljicom novakinja i tu će službu vršiti do 1978. Sljedeće dvije godine radila je kao tajnica u „Našim ognjištima“ u Tomislavgradu. Odatle odlazi u Dubrovnik i kroz punih 12 godina radi kao profesorica hrvatskog i njemačkog jezika u klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku. Za tog vremena bila je i provincijalna savjetnica kroz 5 godina (1981.-1986.). Sudjelovala je više puta u radu Generalnih kapitula Kongregacije kao delegatkinja provincije. U provincijalnu kuću dolazi 1992. kada je na provincijalnom kapitulu izabrana za zamjenicu prov. predstojnice, a zatim imenovana i za tajnicu provincije. Nakon završetka te službe premještena je u kuću u Franjevačkoj 88 u Mostaru. Nastavila je raditi u Ekonomskoj školi predajući hrvatski i njemački jezik. Preminula je 14. srpnja 2006. u bolnici, od izljeva krvi na mozak.[2] Pokopana je na širokobriješkom groblju Mekovac.
Uz svoje redovite radne obveze i službe u zajednici, s. Ancila je obavljala mnogo drugih poslova i angažirala se na provincijskom, međuprovincijskom planu kao i na razini franjevačkih zajednica. Surađivala je redovito u „Našim ognjištima“ .Osobito bijahu poznate kolumne pod imenom „kuma Manda“. Bile su vrlo popularne i rado čitane. Objavljene su zajedno i u knjizi s. Ancile, pod istim naslovom „Kuma Manda“. Uz ovu knjigu, u izdanju Naših ognjišta objavljena je i knjiga lirskih zapisa s. Ancile „Tražim svoje korijenje“. Prigodom 100. obljetnice Školskih sestara u Hercegovini, 1899.-1999. napisala je scensku igru „Na izvoru je voda čista“, izvedenu u sklopu svečanog programa. Surađivala je povremeno i u drugim časopisima. Bavila se i prevođenjem s njemačkog. Najznačajnije prevodilačko djelo joj je „Početak i svrha Franjevačkoga reda“ od Kajetana Essera. Bila je dugi niz godina i članica Povjerenstva za studijsku i izdavačku djelatnost pri Vijeću franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH. Dala je svoj doprinos ostvarenju projekata ovog povjerenstva, bilo kao članica uredništva nekih izdanja (Franjo među Hrvatima) ili pružajući pomoć u organizaciji nekih franjevačkih skupova. U našoj provinciji uredila je zbornik izdan prigodom 100. obljetnice prisutnosti Školskih sestara u Hercegovini. Dosta je i lektorirala. Jedno od posljednjih većih djela koje je lektorirala jesu „Spisi sv. Franje i sv. Klare“ u izdanju mostarskog Zirala, 2003. Hrvatski jezik je poznavala, voljela i njime se znala služiti. I znala je tu ljubav prenijeti i na svoje učenike, osobito one u klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku. Od tih učenika mnogi su danas svećenici i s. Ancile se sjećaju s poštovanjem i zahvalnošću. Zadnje, recimo stručne snage, istrošila je u pripremi „Spomenice“ o životu i djelu svoga brata fra Jakova. S. Ancila je bila član društva književnika Herceg-Bosne.
Trošila je svoj život u neumornom radu. Rado je pomagala i dijelila svoja znanja s drugima. Radila je često i iznad svojih snaga. Kad je bila uvjerena da je nešto dobro, angažirala se u tome bez poštede, bez obzira što drugi mislili o tome. Pa i kad ju je to koštalo. Znala je biti uporna i ustrajna što je, na prvi pogled bilo teško povezati s njezinom plahom, bojažljivom naravi. Puno toga je htjela učiniti, postići, dovršiti. Kao da se žurila govoreći sebi: „Marljivo čitaj knjigu vremena u kojoj si razapeo šator bivovanja“. Život je shvaćala kao tkanje: „Spoznajem kako je sav životni napor zapravo jedno neprekidno tkanje. Tkalački stroj života neumorno radi i tka haljinu što ćemo je obući u posljednji dan (...) Ja tkajem sama, ali i drugi tkaju sa mnom. I sve bi bilo lako da ona ne prolazi kroz trnje naših međuodnosa, u kojima se ispredene niti uvijek iznova trgaju. I ne znaš pravo kad i kako potrgaju. I tko ih potrga. Kao da neki nevidljivi krojač s nožicama u ruci bdije i reže te dragocjene niti. Pokatkad ti se učini da je sav napor uzaludan i da se uvijek iznova moraš vraćati na početak.“[3]
Tkanje njezina života dovršeno je nakon tjedan dana koje je provela u komi. Život i smrt su otajstvo, tajna koju ćemo razumjeti onkraj ovog vremena i prostora i vidjeti sve kako jest. Bila je to slutnja i s. Ancile kad je zapisala: „Tajna je zaustavila vrijeme, (…) tajna je ispunila praznine. U tajni postajem jedno sa svime što me okružuje. I kroz nju dotičem vječnost.“[4]
Na zadnje ovozemno počivalište, na širokobriješkom groblju Mekovac, u njezinoj rodnoj župi, s. Ancilu su ispratile mnoge susestre, svećenici, rodbina i prijatelji. A mnogi su prov. predstojnici i zajednici uputili iskrene izraze sućuti povodom prerane i iznenadne smrti s. Ancile.[5]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 275-277)
[1] A. BUBALO, Tražim svoje korijenje, Tomislavgrad 1993., str. 40.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1963.-2006.
[3] A. BUBALO, Tražim svoje korijenje, str. 56-57.
[4] Isto, str. 36.
[5] Vidi još o s. Ancili: Oproštajni govor provincijalne predstojnice na grobu; Izrazi sućuti, ZP, br. 2(2006.), str. 40-45; J. PULJIĆ, S. M. Ancila Bubalo (1943.-2006.), Naša ognjišta, rujan 2006., str. 34; M. SPAJIĆ, Našoj s. Ancili Bubalo u spomen (1943.-2006.), Katolički tjednik, br. 46 (2006.), str. 38.