4. ožujka 2026.
Rođena: 1. studenog 1918., Vionica/Međugorje
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 4. ožujka 2012., Međugorje
Sofija s. Anastazija jedno je u nizu brojnih redovničkih zvanja koje je našoj provinciji dala župa Međugorje. Rođena je u skladnoj kršćanskoj obitelji Nikole i Šime rođ. Ćubela. Za samostanski život Sofija se odlučila kad je imala 22 godine. U kandidaturu je primljena 11. rujna 1940. u Mostaru, a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat. Najveći dio života ostat će vezana za Mostar. Ili bolje rečeno cijeli svoj radni vijek.
Nakon završenog novicijata počela je raditi u bolnici i s kratkim prekidom 1947./1948. kada je bila u Konjicu. Rad u bolnici nastavila je sve do odlaska u mirovinu 1973. Tada je došla u Bijelo Polje gdje je molitvom i radom u šivaonici ispunjavala svoje dane. Potrebe zajednice odvele su je 1978. u Zagreb gdje je u našoj kući, u tadašnjoj Nevesinjskoj 28, vršila službu predstojnice kroz tri godine. Nakon toga ponovno se vratila u Bijelo Polje i tu je živjela do 1992. kada je morala okusiti gorčinu izbjeglištva. Kao i većinu drugih put ju je vodio u Bašku Vodu gdje je ostala nekoliko mjeseci. Kad se većina drugih sestara vratila u Međugorje/Kovačicu, s. Anastazija je poslana u franjevački samostan na Široki Brijeg gdje je pomagala sestrama u kućanskim poslovima. Nakon izgradnje našeg samostana u Miletini, 1994. i s. Anastazija je u njemu našla svoj dom. Posljednji, ovozemaljski.[1]
Iza ovih šturih podataka krije se ne samo dug, nego i bogat redovnički život ispunjen ustrajnom molitvom i predanjem Bogu te evanđeoskim služenjem čovjeku. Tom životu nije manjkalo ni križa bolesti, osobito teškog zadnjih godina i mjeseci. S. Anastazija je u bolnici radila na internom odjelu i zatim na odjelu transfuzije. Iza nje je ostao svijetli trag. Na radnom mjestu zračila je toplinom, blagošću i strpljivošću. Mlađe je uvodila u posao velikodušno dijeleći svoja znanja i iskustva, a prednjačeći u požrtvovnosti i brižnosti prema bolesnicima. Imala je uzrečicu „djeco moja“ koju je izgovarala obraćajući se mladim suradnicima. Godinama nakon što je otišla u mirovinu, nisu je zaboravljali: raspitivali su se za nju i posjećivali je. Pa i na zadnji počinak neki su je došli ispratiti iako je kao umirovljenica živjela gotovo 35 godina.
S. Anastazija je bila žena dubokog molitvenog i duhovnog života. Ona je, u skladu s onim što joj krsno ime znači, otkrila zaista mudrost koja dolazi odozgo. Iskusila je Božju blizinu i bila zahvalna Bogu za milost kojom ju je štitio. Zahvaljivala je Bogu za sve što je kroz život iskusila, a osobito za zajednicu i sestre kojima je svim srcem pripadala. Ona je shvaćala ispravno važnost discipline za napredovanje u duhovnom životu. Prigodom svog dijamantnog jubileja to je slikovito izrazila ovako: „Pravila moraju biti. Ta i rijeke imaju svoja korita, kako ne bi izlijevajući se pravile okolo nered. I u prometu postoje znakovi, koji, ako se poštivaju, prave sklad i red te čuvaju od neželjenih posljedica.“[2] Život je gledala kao vijenac spleten od trnja, ruža i neuglednog poljskog cvijeća. Snagu za život crpila je iz pouzdanja u Božju milost. Shvaćala je vrijednost životnog svjedočenja kroz šutnju, strpljivost i poštovanje svake osobe s kojom je živjela i radila. „Nema tu velike mudrosti. Molite i radite svoj posao. Propovijedajte svojim djelima. Tada neće biti potrebno puno riječi“,[3] tako je izrekla svoju poruku mlađima. I zaista, ona nije bila od puno riječi, nego od djela. Ni u staračkim godinama, dok je bolest nije prikovala za postelju, s. Anastazija nije dopuštala da vrijeme trati u besposlici: ili je molila ili nešto korisnog radila: u radionici, pletući čipke, pomažući u kakvom kućnom poslu. Nešto od svoje plemenitosti prenosila je i u prirodu, oplemenjujući okoliš samostana, sadeći bademe u Bijelom Polju i smokve u Međugorju.
S. Anastaziju Gospodin je pozvao k sebi 4. ožujka 2012. u Međugorju. Njezino tijelo čeka uskrsnuće na groblju Gruban u Bijelom Polju.[4] Ispratile su je mnoge sestre, rodbina, suradnici s njezina nekadašnjeg radnog mjesta, svećenici i nekadašnji pacijenti. A bademi koje je sadila s. Anastazija, tih su dana bili u punom cvatu, kao znak da život traje i da se obnavlja. Zahvaljujući onima koji život ljube i koji ga daruju. Kao što ga je s. Anastazija darivala našoj zajednici.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1945.-1947.; 1954.-2012.
[2] Usp. D. ANIĆ (razgovarala), Naše dijamantne sestre 2002., ZP, br. 2(2002.), str.14.-15.
[3] Isto.
[4] Vidi još: S. M. Anastazija Primorac (Vionica, 1. studenog 1918. - Međugorje, 4. ožujka 2012.): Oproštajno slovo provincijalne predstojnice s. Franke Bagarić, Homilija fra Svetozara Kraljevića, u ZP, br. 1 (2012.), str. 55-57.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 328-329.)