30. ožujka 2025.
Rođena: 27. studenog 1937., Turčinovići/Široki Brijeg
Novicijat: 22. kolovoza 1966., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1967., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 12. kolovoza 1972., Bijelo Polje
Preminula: 30. ožujka 2001., Mostar
Kata s. Amalija ugledala je svjetlo dana u obitelji Miše i Ljubice, rođ. Musa u Turčinovićima. U samostan je došla 30. rujna 1966. u Bijelo Polje, u zajednicu u koju je nekoliko godina prije stupila njezina mlađa sestra Marija, redovničkim imenom Ancila.
S. Amalija je nakon položenih prvih zavjeta pa dok joj je zdravlje koliko toliko dopuštalo, radila u više župa i franjevačkih samostana ili pak u našim kućama.[1] Bavila se najviše šivanjem za što je bila i stručno osposobljena, ali obavljala je i druge kućanske poslove. Prvo mjesto na koje je poslana bilo je Biskupski dom u Mostaru gdje je ostala četiri godine. Slijedila su zatim druga mjesta s kraćim boravcima: Posušje, Široki Brijeg, Humac i Ljubuški te župe Međugorje i Čerin gdje je ostala pet godina. U prvoj polovici devedesetih godina bila je u Zagrebu – dijelom zauzeta njegom teško bolesnog oca, a dijelom u našoj kući i kod kapucina u Dubravi. Od godine 1994. njezino zdravstveno stanje postajalo je sve teže. Te godine u Baškoj Vodi gdje se nalazila po premještaju, krajem listopada, doživjela je moždani udar. Liječila se u Splitu i nakon toga pet godina života provela je u Međugorju, u našoj kući. U studenom 2000. premještena je u sestarski samostan u Mostaru (Franjevačka 88). U ožujku 2001. imala je dva srčana udara – onaj drugi, od 30. ožujka označio je i kraj zemnog hoda s. Amalije.
Lako se složiti s onim što je o s. Amaliji rečeno na dan njezina pokopa: „Umrla je žena i sestra spora koraka, ali uvijek s dostignutim ciljem, osoba nenametljiva i suzdržana, blaga i draga, zabrinuta za ono sutra, zagledana u ono prošlo što je Bogu i zajednici obećala.“[2] Zaista bijaše osoba kod koje sve bijaše na svom mjestu: zadovoljna s onim što joj je Bog dao, jednostavna, plemenita, osoba koja se nije rasipala na izvan nego je živjela iz nutrine. Kako nije bilo u nje suvišnog pokreta, tako nije bilo ni suvišnih riječi, ni povišenih tonova, ni uvrede ni kritika. To nije izlazilo iz njezinih usta. Život je živjela predano sa svim što je donosio. Pa je u tom duhu prihvaćala i bolest i druge poteškoće. Bila je obdarena razboritošću i stekla je mudrost koju dosegnu oni koji malo govore, a pažljivo slušaju. Darovi koje je primila od Boga i koje je razvijala u sjenu bacaju slabosti koje je kao i svaki čovjek imala. Iza nje ostaje svijetli trag osobe „s dostignutim ciljem“.[3]
S. Amalija pokopana je na širokobriješkom groblju Mekovac gdje počiva i tijelo njezina brata fra Jakova i s. Ancile.
[1] Vidi: Raspored sestara, god. 1966.-2000.
[2] S. M. Amalija (Kata) Bubalo, homilija fra Branimira Muse, ZP, br. 1(2001.), str. 20-21.
[3] Vidi još: S. ANCILA, S. Amalija Bubalo (1937.-2001.), KZ 34 (2001.), str. 118-119; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 244-245.)